SMILJA: Možeš li se predstavit’?
SRĐAN: Ono generalije, ime, prezime i to…?
SMILJA: Da, to.
SRĐAN: Srđan Šušnica. Rođen ‘76 u Banja Luci. Završio osnovnu i srednju u Banja Luci. Gimnaziju završio. Poslije ‘95 pobjegao za Beograd. Poslije gimnazije završio Policijsku akademiju. Dva mjeseca pred 5. oktobar. I tri mjeseca pred 5. oktobar, pred pad Miloševića. Onda se vratio u Banja Luku, završio Pravo. Radio svašta. Sad sam završio magistarske studije, kulturne i religijske na Fakultetu za družbene vede Univerziteta u Ljubljani. I trenutno radim ko revizor, od tog zarađujem, a paralelno bavim se aktivističkim, publicističkim radom, istraživanjem, pisanjem… Eto, that's about it.
SMILJA: Dobro… kakvom vrstom istraživačkog rada? Koja su neka skorija istraživanja kojim se baviš?
SRĐAN: To je sve onako… To je nekakvo… nekakvo znanje, nešto što se akumuliralo ovih zadnjih dvadesetak godina, petnaestak… Pa sam to odlučio 2012. tamo, je l’, na faksu u Ljubljani. Našo sam neku dobru… dobrog mentora sam našao, ustvari naletio, sreća. (šum) Profesor, pa sam to nekako prelio u to istraživanje. Taj se predmet zvanično zove Etničke studije i studije Balkana. Tu bi se moglo reći da se bavim istraživanjima tih nekih savremenih antropoloških fenomena, ko što su ti grafiti, ko što su nazivi ulica, ko što su politike sjećanja na ovom prostoru, u nekom širem smislu to je kultura sjećanja, ili kultura zaborava ovde… Militarne politike, identitet kao takav, prije svega da je etno-vjerski, je li, nacionalni, a i svaki drugi, je li, gender, također, rodni taj… Eto to…
SMILJA: Ovo istraživanje isto mislim… bavi se tom tematikom identiteta, pa šta je po tebi, pošto si ti, to je tvoja, je l’ neka, stručnost isto tako, šta je po tebi identitet, ako bi mogo to definisat’ nekom? Pojavi se neko ko nikad nije čuo za takve neke…
SRĐAN: Zaista identitet je nešto što je… Pravo na identitet i identitet je nešto što je prirodno, da kažem, teorija prirodnog prava ne poznaje, znaš… Sva prava su, je li, izvedena iz prava na život, na slobodu pojedinca, od kolektiva. Pa onda… sva druga prava kolektiviteta su izvedena, je li, iz ograničavanja prava pojedinca unutar tog kolektiviteta. Ali, teorija prirodnog prava zaista ne postoji, taj filozofski koncept ne poznaje identitet kao nešto što je organski vezano za ličnost čovjeka, i pravi subjektivitet čovjeka, i njegovo postojanje i fiziološko i biološko. Znaš… Tako da je za mene identitet nešto što je sociološki iskonstruisano u potpunosti, u potpunosti… To govori već o rodu, koji je najbliži nekom fiziološkom, nekoj fiziološkoj utemeljenosti, je li… Mada ni ona, je li, sada napretkom nauke i genetike… i onda vidimo da tu rod… sociološka konstrukcija roda nema jasna utemljenja, znaš… Šta to znači? Vidi, muško i žensko. Šta znači taj y, šta znači x hromoson? Tako da za mene je identitet zaista apsolutno sociološki iskonstruisan model. Jedna misaona i konstrukcija koja u sebi ima podjednako ugrađene elemente prošlosti kao i elemente očekivanja od budućnosti, i u tom… u toj sredini, toj sadašnjosti, u toj konstrukciji, po mom mišljenju, stoje diskursi moći. Onaj ko u toj sadašnjosti obezbijedi moć… Moć nije bitna od jučer, ko je jučer imao moć, on nije moćan danas, je li… Bitna je sutrašnjica. U tom diskursu moći, je li, taj neko ko diriguje, taj neko ko oblikuje identitet, ili društvo koje oblikuje identitet ili sredina, ili elita ili intelektualna ili politička, ili set regula, ustav, zakoni… koncept state, nation, nacionalne države koja je već na vladavini… vlada već stotinu godinu, je li, u Evropi pogotovo, u svijetu, svugdje… ovaj… on konstruiše taj identitet. Eh, sad, historijski gledano identiteti su uvijek bili u harmoniji sa željama elite i očekivanjima elita. Predmodernost, feudalnost… poznavao je identitet subjekta zemlje, znači kmeta. Subjekta visoravni, je li. Nomada. Vlaha. Identitet poluslobodnog, neslobodnoga, seljaka, trgovca… Imamo klasne identitete u najširem smislu riječi, je li. Da su to klasni jer su neki miksevi klasno-cehovski, klasno-fahovski. Identiteti su bili značajni, je li. Naravno, religijski je identitet također, ali to je odgovaralo klasi vladara zemlje, feudalnih vladara zemlje. Onda kada se paradigma mijenja, kada se vladar zemlje, je li, posmatra zemlju kao kapital, a ne kao organski dio sebe, kad kapitalizira pojam zemlje i vlasti nad zemljom tada mu više ne odgovaraju identiteti tih… klasno-cehovski identiteti i onda mu ovaj… uporedo s tim, njegova, je li, božanska, aristokratska, feudalna osnova vladanja se mijenja, je li, postepeno se sa tom… dobija tu buržoasku osnovu. Parlament, vladavinu bogatih. Pravo glasa onih koji imaju cenzus, i onda, ovaj… onda ta konstrukcija identiteta zaista dobija ovaj… tog nacionalnog identiteta, dobija puni zamah, je li. Prvo sa slomom. Jer je, mislim izvorište moći je negdje trebalo transponirati iz božanskoga, je li, aristokratskog, monarhističkog… trebalo je transponirati… onda moć, je li, ne dolazi ne odozgo već odozdo, demosa. I taj demos treba, je li, konstruisati, eh sad, svako, zaista, svaka historijsko-politička teritorija je to uradila sa nekim svojim specifičnostima, je li. Od Velike Britanije naovamo…
SMILJA: Kakve su te naše specifičnosti?
SRĐAN: Pitanje je samo… pitanje je koliko taj identitet jeste… koje izvorne sile oblikuju taj identitet, zaista. Ako pogledamo Veliku Britaniju i Francusku imamo nekoliko tu originalnih izvornih sila. Jedna je sila u Britaniji… jeste ta trgovačka i krupna finansijska buržoazija koja se počinje pojavljivati u 17. i jače, u 18. vijeku. Znači, sve što poznajemo od finansijskih instrumenata, finansijskog kapitala svjetskog, razvilo se u 17. vijeku. Osiguranje, bankarski poslovi, faktoring, carina, pomorsko pravo, common law se oslanja na pomorsko pravo, kompletno ugovorno pravo. Govorim o ovom anglosaksonskome svijetu, je li. I sad ta sila postoji u… na kontinentu, je li… Ali je malo više dirigovana blizinom politike, blizinom dvora, je li… Ali svejedno, ta sila raste, je li… Ona je neumoljiva i kad pogledaš stanje, pred Buržoasku revoluciju u Francuskoj i stanje… tih ograničavanja vlasti, monarha, je li, kao takvog, vidite da taj identitet nema dirigovanja…
SMILJA: Nema dirigovanja?
SRĐAN: Da, on je određen grubom silom novca. Nema tu ni vjere ni religije, nema tu značajnih, nema tu, nema drugih centara moći. U jednom momentu najmoćniji čovjek svijeta ostane bez glave. Overnight. Kako se mićemo na istok lagano, historijski taj identitet nije izvirao toliko iz tog, da kažem, iz te izvorne moći novca, kapitala, nije… Već je u njemačkom društvu, italijanskom došlo do negotitation, do pregovaranja, u tvorbi toga, gdje ipak aristokracija, njemačkoj varijanti je to dešavalo se putem kancelara, uglavnom vojnih, je li… strukura. Pruskih… unitarnih. Između te krupne buržoazije njemačke i znaš… pregovarala je ta sila koja se zove vojska. To se dešava i u Beču, znaš… Austro-Ugarskoj. To se dešava u Italiji. Opet je to izvorna moć, a to je moć oružja. Koja utiče na razvoj identiteta, konstrukciju tog… to je to vrijeme kada ti imaš vrlo mali windows of opportunity da zameniš divinizirano sa demosom, je li. I u tom demosu, u tom momentu, je li, ti otprilike, ti izvori moći tebi daju ono što daju… ono s čim imaš, s tim… s tim radiš. I zato smatram da su ti identiteti koji su nacionalni, national, poslije toga imaš national imperialistic, kao što je britanski, pa taj national, klasični, francuski… Ti modeli, pogotovo njemački, jer, da kažem, taj vojni model, onda oni su se reflektovali dalje prema istoku, reflektovali su se na slavenske narode. Eh, sad. Ono što se desilo kod slavenskih naroda u tom razvoju, je li, jeste to odsustvo moći, kapitala. To nisu države, nisu bila društva, nisu bile imperije, pa ni ruska, koje su kapitalizirali svoj pogled na zemlju… njihova aristokracija… zaista vrlo teško, to je kao da dva paralelna sistema su živjela kao u srednjem vijeku, u renesansi ti si imao zaista… Kralj je bio vezan za zemlju, gradovi su bili slobodni, i to je to nešto što je, je li, ta tenzija između grada, gdje se razvijaju ti, je li, latinski odnosi, odnosi rimskoga prava, glosatori, postglosatori, znaš… Sve stečeno rimskog prava u renesansi se dešavaju u gradu, dešavaju se na dvoru, je li… Govorim o onom pravu trgovine, govorim o common law. Dvorovi su preuzeli prilikom, je li, prilikom sudara sa ostacima Rima, je li, i rimskog i vizantijskog. Dvorovi su preuzeli ono što je njima bilo potrebno za vladanje, je li… patrijahalna kraljevstva su to preuzela, to je rani srednji vijek… saudijski zakoni i tako dalje… sve su to prepisivašine pojedinih rimskih… Ali, ono što je, ovaj… što je nekoliko vjekova tinjalo u gradu, preko trgovine, što je eksplodiralo transatlanskom trgovinom, je li, i kolonizmom, onim prvim valom. To je eksplozija. Ja mislim da se ta moć ne može ni s čim porediti. Možeš zamisliti zlata, novca, dijamanata, roblja, vune, tkanine, metala… koje su da kažem taj prvi sloj buržoazije akumulirao, među njima, je li… je jedan veliki sloj aristokrata. Naravno, porodica. Ali su oni promijenili paradigmu. Više njih ne možeš zvati subjektima zemlje, oni su subjekti kapitala u potpunosti. To se u jednom momentu kompletne… i jedna familija je postala moćnija od države. Pa onda finansiraju ratove, finansiraju samo kralja… I to je ono što se dešava na zapadu. Mi doživljavamo i treći, četvrti talasić, kao eho svega toga i ono… čim se… to je mislim Michael Sells nazvao hristoslavizam. Nemaš moći, novca i kapitala. Nemaš monarhije, pa čak ni ruska nije imala jaku monarhiju, monarhije je oslabila vremenom, oslabila ratovima, na ogromnom prostoru, je li, imperijalističkim ratovima, od Krimskog rata, rata s Japanom, pa Prvog svjetskog rata, slavenski narodi nemaju vojsku… Poljaci, Česi, nemaju vojsku… Šta imaju? Imaju jezik i vjeru. I kompletan taj talas identiteta, national building identiteta, kad dolazi do te elite, u slučaju recimo pravoslavnoga, ja ću nazvat’ slaveno-vlaškoga, je li, pravoslavni, slavenogovorećih na Balkanu ovaj… Bugara ili Srba. Ko oni koji sebe smatraju Srbima, je li. Ta elita, to dobija preko Austrije uglavnom, preko Beča, preko Budimpešte, preko tih, znaš, kad ih zapljuskuje.
SMILJA: U koji ti period stavljaš…?
SRĐAN: U 18. vijek. Govorimo o da kažem tim prvim… kad malo bolje pogledaš, Bugarska, znači, kraj 18. i 19. vijek. Kraj 18. i 19. vijek, ti imaš, je li… Imaš to otcjepljivanje, to je promjena paradigme kod tog dijela crkvene, je li… Uglavnom su to crkvene elite. I Bugarska i Srpska i Rumunska, uglavnom su to crkvene elite, elite ljudi koji su opismenjavani u crkvenim krugovima koji su ovaj… radili prve kodifikacije. Sličan slučaj je i s Hrvatima, sličan slučaj s… Štrosmajer, Franjo Rački… Sličan slučaj je i s ovim Slovencima, i tako dalje. Ne vidim tu neke razlike. S Poljacima isto tako, znači, imaš ti da je to u užem ili širem krugu crkvenoga, je li, ovaj… se razvija kodifikacija jezika, razvija se ovaj…
SMILJA: Nacionalna svijest, je li?
SRĐAN: Pa, ugrubo rečeno. Oni tu ideologiju zovu osvješćivanje nacije, je li. Znaš… Ali, ugrubo rečeno, oni, ovaj… diriguju šta je to. Zaista krug u Sloveniji, recimo, krug u Ljubljani. To je krug bogatoga ljubljanskoga trgovca Zoisa, koji ima, da kažem… koji u svom krugu trgovaca, intelektualaca, pisaca, arhivara, bla, bla, bla… crkvenjaka… Ima jedno dvadesetak ljudi, organizuju se po… kao vijeće, je l’. Svak ima svoje ministarstvo mlađih pripadnika Zoisovog kruga. Taj Zoisov krug djeluje u 18. vijeku. Jedan od mlađih pripadnika Zoisovog kruga je Jernej Kopitar, koji dobija zadatak kodifikacije jezika, slovenskog, i on to čini, je li… Uzima sve što ima od toga, trubara, bla, bla, bla… pa onda počinje raditi na kodifikaciji ovaj… Naravno, očigledna je veza između Kopitara i Karadžića. Kopitar je rekao Karadžiću šta on sa Zoisovom krugom radi. Dobro, Karadžić se vraća, on ima dva kruga. Ima krug oko sremskomitrovačke mitropolije gdje ustvari nastaje… gdje je Vojvodina, sremska mitropolija, Sremskim Mitrovcima, jeste ta, Sremskim Karlovcima, pardon. Sremsko-karlovačka mitropolija, tu je ustvari sjedište promjene paradigme kod pravoslavnih, slaveno-vlaških koji su u seobama u 17. vijeku, kada je pukla ljubav između Osmana i pravoslavaca… ovaj… koji su tamo… je li… u seobama otišli. Naselili do Budimpešte. Ovaj… I tu je ta… Vojvodina je središte promjene paradigme tih slaveno-vlaških. Oni u Vojvodini prestaju biti subjekti zemlje i postaju subjekti kapitala. To su prvi trgovci, veliki, bogati… Prvi bankari, industrijalci… Tek vidimo u drugoj generaciji ljudi koji se školuju u Sremskim Karlovcima i dalje, je li… Moskva, Senkt Petersburg, Beč, i tako dalje. Vidimo ustvari tenziju. I onda imaš taj drugi krug koji se dešava, je li, u ustaničkoj Srbiji. I Karadžić između ta dva kruga radi kodifikaciju. Sremski-karlovci ga napadaju. I tu je nešto što možda, možda je da kažem jedna spontanost. Sremski Karlovci ga napadaju jer… ali to je mini spontanost, to je zaista jedan kvantum spontanosti, je li… Tu nema moći ta moć kapitala bila je jako ograničena jer nisi imo teritoriju, nisi imao imperiju iza sebe, nisi…. često si sa promjenom paradigme i ulaskom u postavku sudbe kapitala prihvatao jezik, tradiciju, običaje Mađara… onoga s kim posluješ, onoga koji ti je kapitalom bliži, i onda… To je taj problem slavenskih… da kažem… gdje taj, gdje jednostavno ta moć kapitala nije se do kraja, je li… kad se pusti do kraja ti gravitiraš ka najbogatijima, najbogatiji sjedi u Budimpešti. Ta spontanost toga se može ogledati u tom jeziku, jer si ti.. Sremski Karlovci, to je već poznato… da u oni u tom dirigovanju identitetom, slaveno-vlaškim identitetom, pravoslavnim, slavenogovorećih, kasnije Srba, žonglirali s nekoliko stvari. Žonglirali su sa crkvenoslavenskim, odnosno ruskoslavenskim jezikom, i njega su postavili kao osnovu za kodifikovanje, pritom su se referirali prema zaista tekstovima iz nemanjićkog perioda koji su, kada je elita još uvijek govorila jezik bliži ruskom, ruskoslavenskom jeziku. Ali tad je to bila elita, ali ne…. vladala je jednom velikom mješavinom. I Nemanjići i car Dušan i tako dalje, mješavinom naroda, mješavinom kultura, religija, jezika i tako dalje, porijekala… i da kažem koja se topila kroz klase i nestajala kroz klase. Nomadi su dolazili iz nekoliko… etničko porijeklo… bili su poluslobodni i tako dalje. Znači, to je jedan… šta je… mislim… šta oni imaju? Imaju epski momenat, znači imaju tu neku narodnu književnost, imaju tu kodifikaciju jezika i imaju vjerski momenat i od toga oni prave miks… national building mix koji je potpuno, znači osim, ono… potpuno lišen racionalnosti. Jedina slučajna, da kažem, i ta neka spontana objektivna sila koja je uticala… uticala jednim dijelom koju i dan-danas osuđuju. Oni zeloti vjerski. Što rekli da je to sila jezika kojom govori narod, vlaški narod, slavenovlaški narod. Južno od Save i Dunava. I da taj narod je nemoguće opismeniti ruskoslavenskom(smijeh) mrtvom jeziku, razumiješ me… Jer on već priča svoj. I to je jedini racionalni momenat i njega je zaokružio Karadžić. Nema drugog racionalnog momenta, sve ostalo je jedna velika izmišljotina i laž. Nemaš moment kapitala. Govorim o slavenovlaškom, znači srpskome identitetu… Nemaš momente kapitala. Imaš mit o Turcima kao neprijateljima, zulumčarima, apsolutno laže mit. Četiri vijeka su pravoslavni, slavenogovoreći, od bukvalno Bitke na Marici pa naovamo bili u službi i vojnoj i administrativnoj i imperijalnoj i svakoj drugoj, i logističkoj bili povlašteni Osmanskom Carstvu. Bili povlašteni građani, odnosno povlašteni subjekti tog carstva, imali milet, imali ekonomske monopole, oni su na čitavom recimo prostoru Bosne i bosanskog ejaleta imali oblike keridžiluka, filurdžije, hasa, martologa i tako dalje. Znači ti imaš priču o, je li… gdje ti svoj identitet gradiš na neprijateljstvu prema drugom identitetu kojeg ti konstruišeš kao takvog, je li, i odjednom od Osmana, od slavenogovorećih muslimana praviš Turke. Apsolutno. Gdje se, je l’, opet kompletna istraga poturica Njegoševa, od jednoga interplemenskog, unutrašnjeg plemenskog sukoba pretvara u nacionalni, međuidentitetarni sukob, je li, gdje odjednom plemena koja su zbog oskudice prihvatale islam da bi sišle u župu i tamo mogli da obrađuju zemlju. Napuštali poluslobodnu teritoriju nomadskoga, je li, nomadskog katuna, nomadske filurdžije, ali održavali veze. I nije ni čudo što je do prije deceniju-dvije, što su recimo u tim brdovitim krajevima muslimanke išle u pravoslavne bogomolje, pravoslavke išle kod hodža, razumiješ me… Ta veza odnosno taj osjećaj nebitnosti vjerskoga u životu je bio vrlo jak. Dok tamo gdje taj vještački identitet nije dobro, i onda imaš tu jednu eksploziju, gdje se on od Vojvodine polako širi, od Zagreba, od Štrosmajera, od Račkog, polako se širi. Bez Štadlera ti nemaš Hrvate u Bosni, bez biskupa Štadlera. Biskup je svakom ko je bio katolik nadjenuo naziv Hrvat, tako bez… Ono što je recimo karateristično za Bosnu, da tek u kraljevini sa djelovanjem Nikolaja Velimirovića i njegove ideologije, je li, dobro ima taj period Vase Pelagića i tog nekog, je li… ali Vasu Pelagića je crkva kasnije raščinila, jer je otišao van svega toga… ovaj… on je bio pop to znaš… Vasa Pelagić. Ovaj… U Bosni tek između dva svjetska rata identitet pravoslavnog počinje da prelazi granice čaršije, znači on je u osmansko vrijeme zadržan tamo na onim ostrvima mahala, čaršija gdje su kiridžije, prve pravoslavne kiridžije dobijale pravo nastanjivanja još prije davno… prije fermana 840. godine, je li, još u 17. vijeku. Tu imaš pravoslavne kiridžije zajedno sa Sefardima koji naseljavaju… nastanjuju se oko tržnica, oko trgovišta u samim gradovima i onda ulaze u te gradove… ovaj… i kao ravnopravni u samoj Bosni. To je zaista univerzalno kad pogledaš Sarajevo i Banja Luku i sve te male mahalice 18. vijeka ti već imaš razvijenu i srpsku mahali i tako dalje… I taj mentalitet, znaš, tog srpskoga, identitet se tu rađa, znaš… Ali zanimljivo je da je on vrlo malo prisutan u ruralnim krajevima gdje živi 95 posto tog stanovništva, vrlo malo prisutan… On je daleko religijski, da kaže, okrenut tradiciji, kultovima, obrednim radnjama, manje to… Gdje ta ideologija dolazi, a dolazi uglavnom preko crkve, preko crkve i preko štampe tako se… I ja mislim da je taj sprski identitet, ovaj… pravoslavnog Bosanca ili pravoslavnog Vlaha, je li, ovaj… promijenjen u srpski identitet… Konačno je to zaokružio komunizam. On je pronio srpski i hrvatski i druge identitete, je li, do najveće, najnajviše čuke gore, tako da su… nemamo tragove, nemamo tragove recimo martologa, šezdesete godine, Đuro Damjanović je napravio jedan fin roman, ‘68 koji je i dobio nagradu Ninovu, to je jedan boem ovdje, brat jednog narkodilera ovde koji je umro od pića, boravio je gore na Zmijanju, međutim, u rodovskim zajednicama u tim katuima, dok se oni nisu raselili, je l’, ekonomski naravno. Koji su… koji nisu imali… o sebi identitet srpskoga… imali su pravoslavni, govorili su o sebi kao potomcima… čuvara putova, kao i Zmijanje… Zmijanje je u stvari naziv za… turski naziv za čuvara puta. Zmijanci.
SMILJA: Kako se zove knjiga?
SRĐAN: Joj, imam je, ne mogu se sada sjetiti, davno sam čitao. Đuro Damjanović. Tako da ti je to, zaista, zaista kad pogledaš, od jednoga imperijalnog britanskog identiteta, naravno i on evoluira kroz vrijeme, znači nije ni on sada isti kao što je prije… Znači… Ja mislim do ovog teledirigovanog ovog, međutim, tim narodima evropske periferije, zaista, vrijeme je polukolonijalne periferije za koju smo sve slavenske narode…
SMILJA: Dobro, ti očigledno imaš ovaj… dosta interesovanja za te… mislim, sad što si opisao jedan je vrlo istorijski, ovako…. bogato objašnjenje kako je došlo do konsturisanja tih nacionalnih identiteta… Odakle polazi to interesovanje? Mislim, kako si ti uopšte došao do tih tema, zašto te to interesovalo?
SRĐAN: Pa šta ja znam, pa ne znam, interesovalo me, mislim interesovalo me u ovaj… znaš ono, u drugu ruku to je šok te ‘92 ovaj… what the fuck is this now…
SMILJA: Gdje si ti bio ‘92?
SRĐAN: U Banja Luci. To je ustvari svijest o tome koliko je to fluidno, znaš… koju sam imao već ‘92 i ‘93 taj šok mi je proizveo, tad sam imao 15-16 godina. O fluidnosti toga… ti si kao klinac, igraš kraj crkve, gledaš kakva je ovo crkva, odakle sad ovi ljudi što dolaze u tu crkvu, a to je crkva (nerazmuljivo)… Ti misliš da su oni neka sekta… Kakvi su ovo indijanci, šta je to, ono neki… ono proljeće pa dođu sa konjskim kolima… pa neke zastave, ‘90/'91. Kaže hajmo gledat’, mi odemo gledamo tamo šta je ovo, kako… nije vašar – nije vašar, nije cirkus – nije cirkus, neki je vjerski… I to se promijenilo, nema toga, znači to su ljudi koji su bili vezani za redovničku crkvu dok je ona bila još gore, u 18/19. vijeku, koji su imali svog sveca kojeg su ga slavili. Koji su se okupljali, nema toga, nema tih ljudi, izumrli su, drugo, ti ljudi nisu više ti ljudi, oni su neki novosrbi, oni su neosrbi neki, nisu oni sada ti Srbi, pravoslavci koji su imali svoj autohtoni, tradicionalni i obred i kult i vjerovanje i sveca i tako dalje, i koje su svakog maja dolazili tu i slavili… Ne, to su sad neki, je l’, postsrbi, šta ja znam, ono… Koji sigurno misle da su porijeklom iz Novog Beograda, nemam pojma…. da su došli iz Novog Beograda ovde, e, to je taj nacionalizam, to je taj koji evoluira, znaš, i koji stalno ima jedan novi svoj sloj. Znaš, i kad ja gledam, odjednom, znaš, godinu dana, ni četiri godišnja doba poštena iza toga, je li, ti dolaziš i uglavnom vidiš tu istu zastavu koji si vidio tad u tom zboru, sad vidiš u školi, u gimnaziji… Jesu to oni Indijanci tu? Je l’, šta je… razumiješ me… odjednom dolazi neki prof. tamo je l’, zove se Mile Sumrak, prezime simbolično… Naravno profesor marksizma, slash sociologije, je l’, u tranziciji, je ‘l… ovaj… I on te popisuje, znaš… Ulazi u razred – molim vas izjasnite svoju nacionalnost, i ono ti sad odjednom vidiš tamo piše Musliman, Hrvat, Srbin. What the fuck is this? Šta je sad ovo? Pa ti ne znaš šta bi pisao?
SMILJA: Je li se sjećaš šta si napisao?
SRĐAN: Znam, sjećam se, kako se neću sjećat…
SMILJA: (smijeh)
SRĐAN: Napisao sam da sam ono… Jugosloven. Šta ću… To je taj pojam koji je meni bio najfluidniji, naj… tog momenta, je li.,. naravno…
SMILJA: Koje to, ‘93?
SRĐAN: Druga je to, maj, oni su nas u maju popisivali u gimnaziji… ko je kakve vjere… ustvari nacije, je li… Ja prvi put vidim… Dosad ti Srbin, Hrvat, Musliman to su stvari bile… meni ono… pojmovi iz čitanke, je l'… Znaš, kao da čitaš… apsolutno detačiran si iz toga, nije organski dio tebe. I kad dolazi taj Mile, ovaj… ja pišem Jugosloven. Do mene Bojan prepisuje od mene, je l'… I onda sutradan… ne, ne, ne… Sledeći čas dolazi opet on, sledeći čas kod nas i nas proziva. I kaže ovaj… ova kao zemlja više ne postoji, morate se drukčije izjasniti.
SMILJA: Vas dvojica ste bili jedini u razredu koji ste se tako…?
SRĐAN: Jest, to je ispalo. On je čekao ovako s olovkom da ja njemu kažem šta sam. Ne znam šta bih vam reko. Ovako on gleda u mene, sad on misli da sam ja lud, on lud… razumiješ… To je ta jedna fluidnost, ustvari, kasnije naravno ono, poslije x pročitanih knjiga, stranica…. sam stvari vidio… mogo sam tu scenu smjestiti u bilo koji istorijski period ovog prostora ili francuskog… Možda pitanje nije bilo koje si nacije, ali koje si vjere, na primjer. Ili koje si klase, ili od kog si plemena… I vidio sam tu fluidnost svega toga. Ja sam reko, ja to ne znam, ja moram pitat’ mamu.
SMILJA: I?
SRĐAN: Naravno, kad sam, stara mi nije bila tu (šum) kad se ona vratila ja sam njoj reko, pa je ona popizdila i došla pa se izglamila tamo na njih pa rekla da im jebe majku nacističku, fašističku i da popisuju djecu… da je to radio Viktor Gutić, znaš… Viktor Gutić je bio komandant Banja Luke u vremenu NDH, poglavnik čovjek broj jedan, da je to Viktor Gutić radio u NDH, i tako da će bacit’ bombu na njega ako još jednom neko pita ko sam i šta sam i tako dalje…
SMILJA: Tu si eskiviro to?
SRĐAN: To sam eskiviro, naravno. Ona je meni rekli ako ko pita, reci da si Srbin, bezbjednije je, razumiješ je, nego da kažeš da nisi… Naravno, ti onda vidiš sve to, onda vidiš, znaš… Samir više ne može s tobom tako zajedno ić’, znaš, nego mora se malo krit’, zašto ti sad nosiš hranu iza. Znaš one kredence velike preko čitavog zida. Pa izmakneš, kredenac, pa se tu sakriješ. I onda nosiš hranu, a onaj (?) ti iza rastegneš, e ovako, da (nerazumljivo). U tom šoku poslije toga vrlo brzo shvataš zašto je to tako i da je to, ovaj… Da, odjednom je ekavica. Piše se ekavicom, samo ćirilicom.
SMILJA: Pa jesi li ti nastavio, mislim, sa tim nekim nazovimo to otporom prema toj takvoj politici ili je tu došlo do nekih sukoba ličnosti ili kako se to odvijalo sve?
SRĐAN: Pa nemam… Nisam imao sukob ličnosti, ja znam da sam taj koji jesam, nisam mogo biti drugi, je l’. Nisam mogo sad preko noći postat’ neko drugi, ne znam, otić krstit se, pa ne znam ni ja… nešto tamo… čarala-barala i tako dalje, razumiješ….
SMILJA: Pa dobro, al’ mislim da ti, recimo da si tako bio, al’ okruženje oko tebe, onda svi ti neki prijatelji, ljudi s kojima si odrasto, ili koje znaš, koji su te odjednom tako preko noći… isto tako postali… tu onda opet dolazi do neke konfuzuje…
SRĐAN: Ne sjećam se da je u mom razredu bilo nešto srbovanja, to se ne sjećam… Prva stvar, mnogi su ljudi otišli iz razreda i to je bio šok. Mnogi moji prijatelji, simpatije… jednostavno su napustili Banja Luku. Ja se sjećam da sam se nekako malo i povuko, znaš ono, ako nisam bio u školi, bio sam u dolini Vrbasa, veslo kajak… To je moj ustvari, to je rat… Gimnazija i Vrbas, that's it. Nema tu, ima jedna kafana ona, sadašanja (?) nekad se zvala Aqua, imala generatore, mi smo bili vojni obveznici, mogli smo… nekoliko… i tu smo se okupljali naveče, ako si imo para, cugo… igrali bilijarm sa seljačićima u uniformi pa ih derali za lovu, dobro nekad dobiješ i batina, nekad te pokupi ova policija, nekad ona policija, nekad policijski je čas, ovako-nako… Al’ snalaziš se, nisam imo osjećaj da sam, jednostavno nisam puno htio da pričam, namjerno sam izgubio recimo dvije ili tri gimnazijske akreditacije. Jednu sam dao Borisu Potočenku, njegov otac je izgubio odmah posao na početku rata, majka je ostala u banci, ali je onda otišla… dali su joj šut-kartu, kao otišla je na neplaćeno… A otac je izgubio posao, i nije mogo majku napustiti pa je ‘92 morao otići na ratište. To je uspio preko nekog crvenog krsta, ovo-ono, neke civilne zaštite, da ode negdje sa svim drugim roniocima, ta neka ronilačka jedinica je bila uglavnom sastavljena od Slovenaca i Hrvata. I ovaj… onda sam gubio… jednu dao Samiru, jednu dao Borisu. Ovaj… s mojim imenom i njihovom slikom, tako smo to napravili. To nam Zlaja Valaroš odradio, falsifikovo. Mislim… ne sjećam se… sjećam se par sukoba, recimo, sa profesorkom historije oko… počeo sam na ćirilici, pa sporije pišem na ćirilici pa taj kontrolni trebalo brzo poslat’ pitanja pa ja prešo na latinicu da bih stigo sve to, pa ona meni rekla da sam dobio jedan zato što sam pisao latinicom, pa sam ja onda taj fino kontrolni iscijepo u paramparčad i onda i bacio kroz prozor i rekao: Hajd me sad pitajte, evo sad nemate kontrolni. Kaže dobićeš jedan. Na osnovu čega? Gdje vam je kontrolni? I recimo “Knjiga o Milutinu”, sjećam se i toga. Gdje sam ja rekao da to ništa ne vrijedi, jednog jedinog života, gdje sam ja ušao u sukob sa profesorom Kozamarom. Kako ovo? Rekoh šta ovo? Rekoh svi moji prijatelji su protjerani odavde, nema nikoga, ubijaju ljude, šta je ovo ovdje toliko vrijedno, ljudi ginu ni za šta… Šta je to tu vrijedno? To je bila jedna… fight je bio žešći. Za to vrijeme njegov sin je već bio u Americi, plivao, išao u gimnaziju u Sjedinjenim Američkim Državama. Tako da je njemu ovo bila Amerika, a meni je ovo bilo, je l’, šta ću jest’ večeras…
SMILJA: Dobro, nakon tog rata… mislim… kad si došao do nekog određenog stava? Definisanog stava tvog odnosa prema toj situaciji, il’ tvog identiteta kao osobe, kao ličnosti naspram svega toga? Je li dolazi neka prijelomna tačka? Mislim, pošto ovo što si spomenuo već je neka vrsta inata ili ignorisanja il’ jednostavno onako prihvataš situaciju?
SRĐAN: Znaš kako, sve je to nekako teklo. Znaš, ja sam poslije Beograda otišao u Policijsku akademiju tamo.
SMILJA: Tamo si studirao u Beogradu il’?
SRĐAN: Da.
SMILJA: Aha. Koliko si dugo bio u Beogradu?
SRĐAN: Pet godina.
SMILJA: Pet godina.
SRĐAN: Pazi, to je akademija koju je osnovao ‘93 Slobodan Milošević za školovanje oficira policije, a ja sam tu… nisam mogo ostat’ u Beogradu drukčije, nisam imao kog da me plaća, morao sam izać’ iz Banja Luke da ne bih otišao u rat. Mislim, to je juni mjesec, znaš, završio gimnaziju i to. Moja raja već u septembru bila u vojsci. Neki su i bili na ratištu. Ovaj… i… ja sam uspio upast’ tu, preko jednog tatinog prijatelja i nisam znao šta je to. Nemam pojma šta. Dolaziš na akademiju, na institut bezbijednosti, nemaš pojma šta je to. Nemaš ti informator da vidiš šta je to, pojma nemaš. On je meni tad reko: Ma idi se ti prijavi za ovu i idi gore. – Pa šta se to uči? – Ma vidjećeš kad dođeš. That's it. Ako te proguramo ideš, ako te ne proguramo ne ideš. I oni su mene tu progurali, je li. Ne on, on je mrtav sad. Od tumora na mozgu. Ovaj… Dobar je čovjek bio. Pukovnik saveza državnih bezbijednosti, osamdesetih godina je bio (nerazumljivo) u ratu i svojoj glavi i preko sebe i bio razdvojen od familije tri godine, četiri… Nije smio doć, Bbo u Beogradu… Jesi čula za Miće u Tesliću? Grupu Miće? To su ljudi koji su ubijali po Tesliću, po Doboju, ta katolička i muslimanska sela okolo. On ih je uhapsio ‘93. godine. Sve i jednog. To je grupa od 40 i nešto razbojnika. Znači on ih je pohapsio sve do jednog, preko toga je bilo ubijenih. Poslije toga su oni svi pušteni, po Karadžićevoj naredbi. I Kićinoj i Ljubljanovoj naredbi i onda je on morao… Elem, kad sam ja došao tamo, ja sam, znaš… ono… Ja sam došao tamo, kao, šta je Beograd. Znaš, ono. A meni je Beograd bio zaista jedan, kad samo došao tamo, velik grad, jebeno velik grad. Razumiješ. Ogroman grad, nema koga nema… Počeo se družiti sa tim studentima, koji su studirali svašta, pedagogiju, historiju, arihtekturu, medicinu, razumiješ me… I sad sam skužio to što oni tamo prodaju u Banja Luci, u Republici Srpskoj tih ratnih godina ekavicu… Bre. Srbija. Srbi. Ovo-ono… Ti ljudi su tu operisani od tog. Mislim, živiš u Srbiji i u Beogradu, ne trebaš sebi svaki dan govorit da si Srbin. Mene su u prvu… Moj nadimak je bio, ja dođeš tamo. Tamo imaš 115 ljudi u klasi od svukuda, samo Srbi. Mislim Srbi, samo ljudi koji su bili. Nije bilo Albanaca, nije bilo Mađara ni Hrvata, bilo Muslimana nije bilo nikog. A ono, kažem Srbi, provjeri… Osim mene zlatiborski Bosanac za Bosanke, pa im i to bilo malo, pa su me zvali Turčin. Sjećam se studije sam završio s nadimkom Arap. Tako da, ovaj… To je to. To je taj… i recimo, drugačije su se prema nama odnosili već nego prema, recimo, Krajišnicima. Znaš… Krajišnik su zvali Krajišnici… Prilikom znaš. Oni su.., na kraju ja sam to primijetio da su oni imali mnogo veći izgrađen taj identitet srpskih nego mi iz Bosne.
SMILJA: Kako je tebi? Mislim, sad dolaziš… jedna priča je da si ovdje i da se boriš… ne znam za raju, za prijatelje koji su nestali ili nisu tu više i suočavaš se s tom jednom vrstom nacionalnog pritiska. I onda odlaziš u Beograd i tu prvo postoji druga realnost, sasvim… Svakodnevnica i ti se nalaziš… ti si imenovan kao Bosanac i opet te stavljaju u neki kalup koji znači…
SRĐAN: Pa dobro. Nije to bio neki kalup. Taj kalup je više malo mini imperijalan. Kad znaš… Kad to dolazi od nekog iz Srbije, znaš… On je više tu znaš… Polukolonijalan je taj kalup, ali taj kalup znaš… Samo to žigosanje. Ti Bosančeros. To je isto kao i Crna Gora. Ustvari, tu vidiš taj… Vidiš ustvari, tu osjetiš tu neku teledirigovanost ustvari. Teledirigovanost jer govorimo, govorimo o mladim ljudima, ljudima koji nisu znaš ono izgrađeni na neki intelektualni način. U našem poslu naš on crpe ono što vide iz televizije, što vide iz medija, znaš… Skrivaju sliku svoju o tome, dijele identitete prema tome, znaš, ovaj… Mislim mi se nismo znali sporazumjeti. Ja sa Jagodincem sjedim u sobi kažem “Ej, dodaj mi deku.- Misliš ćebe? – Pa bre, reci ćebe. Pa rekoh dobro… I onda znaš, ima ljudi koji su zainteresovani… znao sam noći provest… On mene pita kako se stvari zovu… kako se kaže prozor, pendžer i tako dalje. Neko je zainteresovan, hoće.
SMILJA: Ti si tu proveo pet godina na…
SRĐAN: Četiri godine, četiri godine na tom fakultetu… na toj Akademiji. Na kraju, to se ispostavilo da ima oko 70% pravnih predmeta. Jedno 25 posto kriminalistike. I to je to. That's it. Bio je jedan ideološki predmet, jedna ideološka budalaština. To je bio rođeni brat (?), šef kabineta Stajića, šef kabineta… rođeni brat ukro nečiji doktorat dok je bio 2-3 godine i tu postao prodekan. Jednu godinu su me suspendovali, bio sam suspendovan. Nešto sam lajo. Pričo… U jednom momentu sam se posvađo pa sam htio da tučem tog prodekana tog Stajića pa su me spriječili. Onda su me poslali godinu dana i tih baš godinu dana kad je Srbija bombardovana, oni su me poslali malo ranije. Nekoliko mjeseci… I tako dalje… Nisam bio na Akademiji za vrijeme bombardovnanja. Ustvari, zatekao sam se u Beogradu na dan bombardovanja. Sam došao privatno, ovaj… Pa sam se zatekao pa sam bio tu i na pet-šest dana i nakon toga se vratio u Banja Luku. I onda kad je bombardovanje prošlo ‘99. u septembru sam došao da dovršim četvrtu godinu kad je suspenzija istekla. Eto, to je znaš… to nije neko da kažem… Dugo sam se bavio, recimo, religijskim konceptima za vrijeme te četiri godine, valjda u nastavu, što sam uopće čitao i u isto vrijeme religijom sam se bavio, to sam dosta dosta gutao. Dosta sam sam gutao srednji vijek, dosta sam gutao istoriju jevrejskog naroda, dosta gutao istoriju hrišćanstva, a zatim apologetiku, teološku, hrišćansku, to pravoslavnu ono razlike. To sam dosta gutao. Radio sam, dosta sam gutao o malim vjerskim zajednicama.
SMILJA: I s jesi se i dalje deklarirao kao Jugoslaven? Jer je to negde…
SRĐAN: Ovako, znaš šta… Ovaj sad ću ti reći. Recimo upisao sam ‘98. paralelno Pravo ovde i sjećam se ovaj…. da sam se, znaš ono, ipak ne možeš sa svakim… nisam sa svakim o tome pričao. A deklarirao sam se u razgovoru s bliskim ljudima. Nisam se deklarirao, ni kao Srbin, ni kao pravoslavac, ni kao vjernik, ni kao… ništa. Kao neko ko je Banjalučanin. That's it. Kao neko ko osjeća nostalgiju za Jugoslaviju. To je zaista tako. To je zaista tako. I tih devedesetih, druga polovina devedesetih, tog se sjećam. Zatim u Beogradu… identifikovao sam se na nekom psihološkom nivou, sam se zaista identifikovao s tim da sam Bosanac. Sve su me trebe zvale Bosanac s kojim sam hodao, no ovaj s nekima sam bio zato što sam Bosanac, samo zbog toga i ni zbog čeg drugog (smijeh). Tako da da sam iskorištavao taj neki… Možda eto… Zloupotrebljavao taj neki… neku predodžbu, taj neki indentitet, iskonstruiran u tuđoj glavi, znaš…
SMILJA: Jesi možda nekad razmišljao kakva je to razlika između tog Bosanac u nekim njihovim očima i tog Bosanac, što je tebi to značilo? Je li tu postojala neka…
SRĐAN: Pa ono, da, razmišljao sam. Bio je taj osjećaj tog nekog mini imperijalnog, od nekog s visoka pogleda. Kao na na nekog smiješnog, glupog, dobronamjernog Bosanca koji… razumiješ i tako dalje… A s druge strane ovaj… vidio… Primijetio sam da oni o tim Bosancima imaju tu neku da… je njih po njihovoj konstrukciji Bosanac ima neku romantičarsku dimenziju, neko ko je potpuno otvoren, neiskvaren, koji će ti odmah reć… koji malo grubu sirov, kojem, ako nije isklesan, na ivicama znaš… nije izbrušen. I ta neka… kao neki lik egzotičnog divljaka i tako dalje. U tom smislu, zato to posmatram ko jedan danas znaš i sam žigosanje, samo žigosanje koje ima taj odnos, centra i periferije, znaš… I to je. Mislim, to se ne može vidjeti između Zagreba i Beograda zato što tu… znaš. Taj sukob… konstrukcija tih identiteta između sebe i… su crpljeni, da kažem oba identiteta crpe iz određene moći. I sve te moći bile… Nisu original… Nije to moć kapitala. Beogradski identitet, identitet Srbina koji je rastao u… Pogotovo u okruženju Karađorđevića, pogotovo. I prvog onoga… Da kažem poslije sve te skupštine 1860-ih, a i kasnije ovoga, poslije majskog prevrata je bio identitet koji je bio vezan za militantnost… Za ratništvo, za mačizam, za muškost, za je li… Za epsko, razumiješ me… I onda je u odnosu na to kreiran pogled prema katolicima, prema Hrvatima kao nečemu što djeluje žensko, lirsko i tako dalje, a s druge strane i Zagreb je imao svoju konstrukciju koja je dosta imitirala tu epiku, pokušala je… Marko Kraljević… predziđe kršćanstva je li… A u toj Bosni je… Bosna je ostala ničija u tom smislu. To su sve bile puste želje. Štadler je to dosta uradio, ali Štadler je uvijek bio zaboravljen. Poslije Prvog svjetskog rata, Štadler je bio zaboravljen.
SMILJA: Te vrste, onaj… Nekog istorijskog lociranja i geneza cijela koja se dešava… Koliko misliš da je to poznato nekom prosječnom Srbinu, Hrvatu, Bošnjaku na ovom prostoru?
SRĐAN: Vrlo malo, vrlo malo. Opet identitet nacionalni evoluira. Da kažem nekako, komunizam je… U komunizmu, u socijalizmu, taj je identitet nekako ostavljen u udžbenicima i ostavljen u tom nekom jednom zapisanoj normi, kodu je li i o njemu se više nije pričalo. On nije imao svoju sadržinu, pogotovo u toj sadržini nije bilo mjesta za religiju i on je stavljen tu. Čak su i dobar dio sjećanja… kulture sjećanja u muzejima bili izbrisani. O tome šta se dešavalo prije 40, 50, 60 godina razvoja nekog građanskog mentaliteta, tih građanskih buržuaskih odnosa prije samoga socijalizma, prije same revolucije. A etnografija je bila onako… opisivana sa stanovišta istorijskog materijalizma… Nije… Osim KUD-a, kulturno umjetničkih društava, ti nisi imao nigdje neku… Srpske narodne nošnje, muslimanske narodne, bosanske narodne, hrvatski narode i tako dalje… Šokačke, i ovakve i onakve, makedonske, albanske. I tako dalje. Tu si imao taj neki kao mali ventilić. Imamo 80-e godine, imamo televiziju, imamo radio, imamo medije, imamo jedan bum ,jednu eksploziju. Imamo na kraju krajeva liberalizam 80-ih godina vrlo jak. Odjednom ljudi postaju bogatiji, onako bogatiji. Od crvene buržoazije pa nadalje, nove klase, novih tehnokrata, novih direktora, novih aparačika. Eh, sad, znaš… Da li ljudi u svemu tome… Mislim da je… da su tu osamdesete ključ. Do 80-ih je došao jedan revival. U postmoderni, to se vidi u Francuskoj, to se vidi među francuskim historičarima. Francuski istoričari lome Buržoasku revoluciju, lome konstrukt nacije i pružaju ga dalje u prošlost prema imperijalnom srednjem vijeku. Kako piše Pier Noa i to je tragedija. To je jedan revizionizam, klasični u kom oni pokušavaju da izgrade… daju organističke elemente naciji prije buržoazije. I to su popušili mnogi u Beogradu. Intelektualci uglavnom su ljudi školovani na Sorboni. To su popušili mnogi istoričari koji su predavali istoriju nacionalnih toj državi, Pravo na pravnim fakultetima koji su predavali istoriju na filozofiji itd. To je nešto što je… Koštat će (?) ta ekipa. Oni su to popušili u potpunosti. I mislim da je onda da kažem, došlo do jednog revivala što se tiče te intelektualne scene, u Srbiji, te narodnjačke, nacionalne, revitalizirajuće, te oko SANU-a okupljene, oko tih Sorbonovaca. Došlo je do tog jednog revivala gdje su oni htjeli ili ne htjeli, neki direktno, implicitno i eksplicitno, neki indirektno, implicitno, ustvari počeli da parafraziraju Nikolaja Velimirovića i tu plejadu esencijalista prije Drugog svjetskog rata. Ali u jednom novom tonu… U jednom novom tonu prilagođenom tehnologiji vremena, u jednom sasvim novom kontekstu, društvenom, osamdesetih i devedesetih godina, to se prenosilo ne putem više štampe kao takvoga, pisanog materijalnog, već se prenosilo putem popularne kulture. I mi sad govorimo o tom popnacionailzmu. I taj pop nacionalizam se sad presvlači kao skrama. Već 20, 25 godina, kao skrama se presvlači, on je elektoran, on je potpuno… Uglavnom služi jednoj vještački teledirigovanoj izgradnji glasačke baze. Ali je toliko iskonstruisan, toliko vještački, iracionalan da ta baza nikako ne može da se otrgnne od etnosa i da postane demos. Nema spontanosti. I ono malo spontanosti koje smo imali kroz Vuka Karadžića i kroz taj jezik ono se gubi jer se tom jeziku daju raznorazna svojstva. Mi ne priznajemo da jezik nije samo slavenski, da imamo i dosta anadolskog, perzijskog, turskog, arapskog… Da imamo dosta vlaškoga, dosta romaniziranoga. Da vamo smo, da smo dijalektima jako regionalno isparcelisani, razumiješ me… da taj njihov pojam kao srpske nacije utvar nije tako… jer unatoč svemu nije tako monolitan kako bi oni željeli da budu… što taj pop nacionalizam, ustvari, kad se primijeni na bosanske pravoslavce, pa čak na hrvatske pravoslavce, on… ustvari se vidi potpuno suluda, da kažem, konstrukcija. Paradoksalna, bizarna… Bizarna. Da je jedan… Da mi imamo u Banjoj Luci spomenik svetom Savi. I da ljudi, klinci, apsolutno su toliko umočeni u tu konstrukciju koja zaista ima… Mislim, čak imamo i fizičke veze. Ako ćemo tako učenici Velimirovića za vrijeme njegovog boravka pedesetih i šezdesetih do njegove smrti u Chicagu su bili Atanasije Jevtić, Kačavenda, Longin… Oni su kao klinci, kao završeni… Ljudi koji su završili srednjoškolsku bogosloviju bili tamo, oni su njegovi učenici. I sad ti imaš tu i taj direktan… direktnu vezu s jednom ideologijom. Nije to više ni intelektualna veza već jedna fizička. I ovaj… To poprima toliki oblik bizarnost da mi pravimo izmišljenu istoriju, izmišljamo kontinuitet Srba, nemanjićkih Srba, na teritoriju Banje Luke i Bosne… Da izmišljamo i prilagođavamo fizičke spomenike i spomenike kulture toj naraciji, tim mitovima da postavljamo novi spomenik, na primjer Krupa na Vrbasu. Tamo piše manastir, srpski pravoslavni manastir iz trinaestog vijeka. Implicira da je to bio nemanjićki manastir i tako dalje. Isto je s mnogim, isto je sa ovim, Gomionicom na Mječanici. Mječanica je bila dominikanski, Gomionica je bila, i kao i Krupa, franjevački samostan, i to s riječ samostan… Naravno, samostan je opet produkt tog štrosmajerovskog, račkovskog hrvatsva, konstrukcije. I on je zvao se monasterijum. Ali je bilo da kažem katolički, nije bio… Tačnije, Srpska pravoslavna crkva ga je otkupila od Zagrebačke biskupije u 19. vijeku, I dobila dozvolu od… To je prva polovina 19. vijeka… Dobila dozvolu od osmanskih vlasti da tu oformi svoje svoju crkve, svoj hram, tako da je tu jedna bizarnost da današnji ljudi, bez obzira na generacije, oni ne znaju u stvari objektivnu antropologiju s ovih prostora. Ako hoćeš etničku, plemensku… S te strane da ga posmatraš, ali ja bih to nazvao… Oni ne znaju klasnu, ekonomsku antropologiju ovih prostora ne znaju što su filurdžije, ne znaju šta su kiridžije. Iako su njihovi preci jedino mogli živjeti u tim oblicima. To su klasno-ekonomski oblici postojanja koji prave klasu. Nije bilo strano da čitava plemena, čitava sela i katolika i muslimana prelaze u klasu filurždija da bi izbjegli poreze. U vremenima suše, u vremenima poplava, kada župe postaju nemoguće za život, kada se ne može prehraniti, odlaze u nomadske, formiraju filurdžije, formiraju zajednice, formiraju katune i nastavljaju živjeti. Primaju pravoslavni obred kao takav i hajmo dalje. Isti slučaj kad gore prestane da bude dobro, silazi se dole, preuzima se obred koji se mora preuzeti da bi dole… Tako da je…. Vjerski identitet je tu vrlo bio usko vezan sa klasom, za klasno-ekonomski. A oni to ne znaju, Ja ne znam odakle on misle da su došli. Ja ne znam stvarno… Ja razgovaram s ljudima i kažem… pitam ih dobro kakve veze Sveti Sava ima sa Banja Lukom, a oni mene pitaju, pa jeste li vi čitali istoriju? Je li išta znate iz istorije.
SMILJA: To ti njih isto pitaš.
SRĐAN: Pa dobro ja njih pitam možete li odgovoriti na to pitanje. Kakve veze ima bilo koji vladar iz dinastije Nemanjića s prostorom donjih i gornjih kraja, kako se ovo zvalo u srednjem vijeku?
SMILJA: Pa, to je neki taj kontinuitet koji se traži, a onaj… Svi moraju da se negdje, je li… situiraju u neku određenu priču. Ja te zato vas pitam i za korijene, al’ šta je po tebi, ako znači ne postoji taj… Šta je po tebi nacija, šta znači nacija? Ako to postoji. To je već iskonstruisano dijelom. Ali na osnovu čega, onda se, na osnovu čega bi ti recimo formirao zajednicu ili neku vrstu kohezije u društvu, koja je potrebna da funkcioniše?
SRĐAN: Po meni je nacija jedan… Ovaj, kako bih rekao… Po meni nacija jedan nusprodukt kao jedan ostatak jedne razlike. Koja je razlika? Imaš nekoliko kažem ti objektivnih sila koje moraš da zadovoljiš u jednom, u svakom historijskom momentu, svakom istorijskom trenutku. Obnašanje vlasti, obnašanje moći. Izvor te moći. I praktikovanje te moći. Nacija je nusprodukt zamjene diviniziranog sa opštom potporom demosa. Teorija prirodnog prava, koja nije mogla da se desi, ona je morala imati svoje granice, ona morala imati…
SMILJA: Geografske granice…
SRĐAN: Ona je morala imati prostorne granice. Je li tako? Ne možeš ti tu ići… Je li… Tehnološki je tako. Jašeš toliko dana između Pariza i Orleansa između Zagreba i Osijeka… Ti si tu ograničen fizički i onda… I ona se javlja kao rješenje. Druga stvar. Jedan od diskursa te moći jest jezik. I ti vrlo lako naciju izjednačavaš sa unificiranim jezikom koji služi opet u tvom diskursu moći, a to je kapital. Slobodan protok kapitala, slobodna razmjena. Kad mi zaključimo ugovor u Marseilleu da on isto to uvaži i u Parizu, kad zaključimo ugovor u Istri, mora da isto važi i kao u Osijeku.
SMILJA: I za tebe sad, recimo…
SRĐAN: I mislim da je u tom smislu nacija jedno nužno zlo kao nusprodukt. Ona je nužno zlo. Ona jest bila određena, da kažem tim historijskim kontekstima: imperijalne granice, imperijalne države. Za šta se mogla uhvatiti nego za granicu imperijalne Francuske ili za granicu imperijalnih, da kažem, dometa ili dosega ovoga Britanskoga Carstva i tako dalje. Ali evo, uzmimo Njemačku za primjer, oni nisu priznali tu granicu. Oni su za granicu uzeli jezik. I šta ćemo sad? Imamo Hitlera. I u tom nusproduktu, ta nacija je, da kažemo, ona proizvodi ove… Ona odjednom od nusprodukta postaje glavni kontekst razmišljanja, glavni kontekst organizacije društva, države, itd. . Odjednom su nusprodukti. A nemam ja problema s nacijom kao takvom, već sa sadržajem tog pojma. Kužiš. On je nužno zlo, on mora da postoji. Jebem li ga, ja bih volio da ukinem religiju, ali kako da ukinem religiju? To je način… Sad kad bi otresao meteor i uništio svu civilizaciju, sljedeća grupa ljudi bi opet vjerovala u nešto. Ali, ovaj…
SMILJA: I da se vratimo na sadržaj nacije.
SRĐAN: Sadržaj, na to sam ja mislio. Ako shvatimo naciju, zaista kao nužno, nužno ograničenje, ono matematičko ograničenje unutar kojih demos može da funkcioniše i teorija prirodnog prava može da izgradi sve te institucije koje zasad imamo kao takvu civilizacijsku tekovinu. I zaista, jesu. Ako naciju, možemo tako da shvatimo i ako je punimo i konstruišemo sa racionalnim elementima imamo nade. Ako ti racionalni elementi u sadržini pojma nacije prevladavaju i…. koji su to racionalni elementi? To je prvo pitanje, ovoga, komunikativnoga jezika. Ne jezika kao instrumenta istorije, instrumenta prošlosti, instrumenta nacije. Znači jezika kao predmeta komunikacije, a ne predmeta identiteta. To je ono, jer ti jezik može koristiti kao racionalan, a da bude i osnova za tvoju iracionalnu konstrukciju nacije. Tu možeš… Kao racionalni element da to bude… jednakost koncepta demosa i pripadnika nacije… Šta znači demos. Znači da se koncept pripadnika nacije što više približi konceptu demosa, pripadnika demosa, čovjeka koji može biti Hrvat, ali može biti i budista i pravoslavac i…
SMILJA: Ti zastupaš tu neku građansku ideju države?
SRĐAN: Pa da kažem, građanska… Da. U nekom najširem pojmu građanina, razumiješ, u nekom najširem pojmu građanina. Nacija je za mene zaista nužno zlo, zaista nužno zlo i ako… ja nju vidim da ona može postojati pod tim, pod ovim uslovima, ali mislim da je ima previše iracionalnih elemenata i da oni jačaju. Racionalni element jeste ekonomija. Ali onog momenta kad ekonomija prestaje biti racionalan element, a u neoliberalizmu kada vidimo jednu apsolutnu zloupotrebu liberalnih načela sa pozicije moći, enormne moći, korporacije pojedinca, porodice, bankara. Vidimo da ekonomija je derivat iracionalnosti koji grade jednako kao i iracionalni mit, iracionalna epika itd.. Grade identitet i identitet… Da kažem… Evo, uzmi Mtel, Eronet, Bh Telecom (smijeh), Nema ljepšeg primjera gdje je ekonomija iracionalno uglavljena u koncept nacije, iako je ona prevashodno racionalan element stvaranja national statea. I ne vjerujem u national state. Ne vjerujem u budućnost nacionalne države, nacije, države, bez obzira da li je ona građanska ili bilo kakva druga. Ne vjerujem…
SMILJA: To poistovjećivanje države i nacije, misliš?
SRĐAN: Da, da, da… Ne vjerujem u taj koncept više. I šta Se dešava? Dešava se da, da taj pop nacionalizam se ovaj taj… Ti iracionalni elementi se vraćaju Evropi. Vraćaju se lagano Evropi. I to baš njene periferije. To mi je drago. Žao mi je ako će uopšte neko zbog tog neko strada, al’ jebiga. To je istorija, to je život. Mislim šta imamo mi ovde. Pa ja… Mislim… Milijuni su Albanaca, Turaka, Bugara, Srba, Makedonaca su se poklali između sebe između, u dva balkanska rata da bi kopirali koncept čistih linija države Srbije, ove… Francuske, Belgije, Njemačke i tako dalje.
SMILJA: Pa na kraju nisu bile ni čiste.
SRĐAN: Ma, apsolutno mislim, sve je to… I sad, drago mi je da im se to vraća. Drago mi je da se ti iracionalni koncepti vraćaju i da su dosta pogurani sa iracionalizacijom ekonomskog… ekonomske podloge, a ta iracionalizacija je… ogleda se u tome da ja mogu da imam milijarde. A ti ne možeš… Ti možda da umreš od gladi.
SMILJA: Da li vidiš možda tu naciju, mislim, ti to zoveš pop nacionalizam, neka vrsta esencijalizacije, znači potpunog…
SRĐAN: To je suludo, suludo. Bizarna je esencijalizacija.
SMILJA: Da li je to neka vrsta obrambenog mehanizma? Je l’ tako? Možda se može to definisat'… Zašto vidiš… Mislim možda jedno od pitanja koje sam postavljaja: kako je došlo do tog potpunog preobrata identiteta gdje smo živjeli u jednom sistemu u kojem je sve bilo fluidno i u kojem si se mogao izražavati kako hoćeš i odjednom su svi postali…?
SRĐAN: Nije bilo. Nije to tako bilo. Komunizam je učvrstio… Komunizam je pristao na nacionalne epitete, etikete.
SMILJA: Dobro, stoji. Ali..
SRĐAN: I on ih je učvrstio. Znači, popisivač je došao do zadnjeg sela i utvrdio je koje si nacionalnosti. To se nije desilo u Kraljevini Jugoslaviji. Ne zato što oni to nisu htjeli.
SMILJA: Dobro, možda ne pričamo o istom sloju ljudi. Pričam o ljudima koji su, recimo, bili iz tog nekog, tad bilo građanskog sloja, ljudi koji su bili za tu ideju jugoslavenstva ili ljudi koji… Koji… kojima je i nacionalizam koji se nacionalno izjašnjavao, nije to bio jedini identitet, nije bio primarni identitet u tom smislu da to postane sve ili ništa.
SRĐAN: Zato što… Ja hoću reći da je bazična premisa socijalističke Jugoslavije bila očuvana u patrijarhatu, jednom androcentričnom društvu u potpunosti, militantnom društvu, društvu koje je ispoštovalo tradicije, ispoštovalo započete identitete, ali ih je stavilo sa strane, ali je etabliralo kao takve, pa i ključ kao takav. Nacionalni. Imamo sve. Ako ti to radiš, šta je spontanost u socijalizmu? Što je ta snaga, što je jedina racionalna snaga, racionalna spontanost u socijalizmu? Zapravo ja bih označio te dvije, jeste pokret žena koje su imale pušku i koju je 52-56. ukinuto, AFŽ, 1,2 milijuna. Organizacija s 1,2 milijuna članova je ukinuta, izbrisana iz delegatskih sistema. Zašto to… Imaš sto hiljada članova partije komunističke, 1,2 milijun pripadnika AFŽ-a, znači, za mene od ono što su žene dobile i što su, kako su djelovale i kako su dobile dok su držale pušku u ruci. To je jedna spontanost. Ne bi to dobile, njih je 30 posto bilo u vojsci. Na kraju oslobođenja. Znači ne bi to dobile da nisu imali pušku. To je jedna za mene, spontanost za mene. To je jedina revolucija u ovoj jebenoj zemlji. Jedina. Ostalo ne mogu priznat’ kao revoluciju. Ako nisi, bila bi revolucija da je da je, da su zaista proklamirali jugoslavenstvo kao laici. Taj model. Budi šta hoćeš al’ si Jugoslaven. I druga spontanost su mješoviti brakovi. To je ona snaga Vuka Karadžića i njegovog onoga, možete vi Kusturica, šta hoćete, ali ovo vam je jezik (smijeh) koji se govori od Žumberka do Skoplja. Pa vi izvolite. To je to. Možete, Kusturica, šta hoćete. Ovo su vam miješani brakovi. Ovo su ljudi koji ne mogu nigdje i moraju bježati u nešto što im komunisti nisu dali, a to je jugoslavenski model. I nije to meni tek tako izašlo. Nije to meni tek tako izašlo. Jugoslavija imala 95% agrarnog stanovništva, ‘46. Imala ‘91. na popisu oko 62-63 posto. Bosna, sedamdesetak. Svi ti narodnonosni elementi su u sedamdesetak, odnosno 62 posto. To je većina. Žao mi je. Demos je vladavina većine. A ne manjine. I to je jedna začkoljica u tome kada dođeš do transpozicije ovakve koja jeste, vrlo lako možete reći, aha, pa dobro. I treća stvar. Ti si rekla da su ljudi… kako si pokušala to opravdati, kojim psihologiziranjem? Da je to bijeg, da je to, šta je?
SMILJA: Neka vrsta zaštite.
SRĐAN: Zaštite. To je ono, po mom mišljenju je to ono što je uvijek bilo prisutno kada elita formira, formira sistem, a to je, je li, povlađivanje, oportunizam povlađivanje i pristajanje. Pristajanje na nešto što nije tako strano. Nije ni tako da kažem… Čak je malo i romantično, čak malo erotivno, to je seksi. Malo je to wow, egzotično, malo i to… Ti to shvatiš kao liberali… Shvatiš kao slobodu. To je opet prodaja slobode. Teledirigovani diskurs moći. Pa, je li mogla politika nešto drugo da piše? Je li mogla? Što nije pisala? Ne samo politika. Desetak raznih ovde medija, uglavnom iz Beograda je moglo da izvještava i 1992. i 2002. i 2016. na drugi način nego… A isto izvještavaju 1992. i 2016. Vjeruj mi, isto. Nema razlike. Znači bez toga ovo pada srpstvo kao takvo, pada kula, jer nema spontanoga. Nema spontanoga u srpstvu, u Bosni, u tom identitetu. Šta je tu, šta to ima spontano? Ja ne vidim ništa spontano, čak ni to religijsko ne vidim spontano…
SMILJA: Često koristiš tu riječ spontano. Mislim, kako to… U kom smislu to tačno misliš?
SRĐAN: Da izvire iz sile, iz neke od izvorne sile koja je tvoja. To je idejna sila, moja je… Je l’ to novac, je li to kapital? Moj je. Je li to…
SMILJA: Zašto je kapital više izdvojen? Mislim, sa tim nekim poređenjem prije? Kad dolazi do tih pomjeranja nacije…
SRĐAN: Zato što ne možeš teledirigirati s njim. Ne možeš ga… Sjesti i napisati kao memorandum i reći – Aha, to je to.
SMILJA: To je nešto konkretno.
SRĐAN: Apsolutno, apsolutno i jedino što izvorno ovdje jest ta vojna moć koja je bila, koja se upotrijebila da se ovo etnički očisti. Ona jest bila izvorna i da kažem… Bez te moći ti više ne… Nju više ti nemaš. Da je imaš ti bi dalje ovdje vidjela mnogo veće izlive tog nacionalnoga, možda bi bio već referendum davnih dana itd. Ljudi bi se htjeli otcijepiti i tako dalje… Da iza sebe imaju tu realnu moć, da nastave perpetuirati ono što su počeli. Ali nemaju. I u tvoj svojoj nemoći ti vidiš ovde jako kompleksne komplekse, ustvari vidiš.
SMILJA: Zašto je to početo? S tbog nekog stajališta?
SRĐAN: Koje?
SMILJA: Pa to što su počeli, sad si rekao, to što su počeli… Ne odnosi se na…
SRĐAN: Mislim da je to nacionalno homogeniziranje. To je ustvari nacionalno homogeniziranje jer to je jedan historijski momenat u kom sad s ove distance možeš reći da je jedna grupa ljudi zaista jedna elita u jednom datom trenutku. Apsolutno svoju politiku kreirala prema svim tim iracionalnim standardima konstrukcije nacije. Ja tu vidim zaista, ta elita je to fantastično isplanirala. Znači, taj plan, uspostavljanje SAO Krajina, SAO pokrajina, SAO oblasti. Preuzimanje u pojedinim općinama Hrvatske ili Bosne nije bitno. Istovremeno, diplomatsko pregovaranje. Šta je to prostor? Šta nije prostor? Dokle seže jezik? Dokle ne seže jezik? Štokavica, je li… A dokle seže Crkva? Pravoslavna, dokle ne seže i tako dalje, dokle seže… Ono Brijunska deklaracija, sporazum, dobro… U Sloveniji nema Srba, autohton, vi ste tu neki karantinski, Slovenci iz karantina, ćao, doviđenja. I tu neće bit nekog rata. To znači, apsolutno je… Taj operacionalizacija je kao iz kalupa svih tih iracionalnih standarda koji su teledirigovani, napisani na papiru. Nema, evo… Daj mi jednu. Gdje god da se iracionalno, sve što je bilo racionalno moralo je biti spaljeno, uništeno. Svaka fabrika, svaka… Cjevovod, naftovod, svaka škola, svako ime, naziv fabrike, naziv škole, naziv ulice, naziv trga, naziv grada, naziv Skender Vakuf. On je morao biti… On je previše racionalan za ovaj naš element. Zašto je racionalan? Pa zato što priznaje još jednu silu, objektivnu, a to je sjećanje. To je jedna sila, pored novca, kapitala. To je objektivno sjećanje. Sad ti prekrajaš sjećanja. Zato je ovo tako bizarno, zato što prekraja sjećanja. Prekraja ih, i to vrlo živa sjećanja, a da ne govorim o sjećanjima koje sam ja pokupio od svog dede ili babe.
SMILJA: Je li strah racionalan ili iracionalan?
SRĐAN: Strah je emocija koja u političkom smislu može da se služi, da bi se dobili i racionalni i iracionalni elementi jedne konstrukcije, konstrukcije kreditnog dužnika i kredita, bankarskog poslovanja. Strah je idealan, je li tako… Možeš ga iskoristiti da svi podignemo kredite koji su basnoslovno skupi, nenormalni, a moguće da svi odustanu od tih kredita i da kažu što bih ja da podižem kredit tamo nekog zelenaša koji je dobio dozvolu zelenaša samo zato što se zove banka. Tako da mislim da teledirigovana konstrukcija nacije definitivno, kao i biblijski poredak, on ide za osnovnim ljudskim emocijama. Ono ide, ono grabi za tim emocijama. Zašto? Strah je lukrativan, divan, za što hoćeš, da iskonstruišeš. Mislim da, kako bih ti rekao, i druga stvar… Zašto? Zašto to uspijeva? Nije tu da je teledirigovano neko sad pustio, pa nas sad odjednom… mi se svi probudili… Zašto to uspijeva? To uspijeva. zato što je, da kažem, zato što ti elementi već postoje u društvu kao takvi.
SMILJA: Na primjer?
SRĐAN: Pa postoji strah. Postoje sjećanja o pojedinim zločinima NDH… (šum) Znači, postoje konkretne žive naracije o tome. Postoje naracije o slomu kraljev… Kraljevske jugoslavenske vojske. Postoje naracije o okupaciji prostora. Ti u svim tim, da kažem, u svakom društvu u ovom području koje je nastalo raspadom Jugoslavije. Ti imaš vrlo žive naracije koji sve ove elemente na kojoj se može igrati… na onaj ko želi da igra s tim elementima može… Znači to je stvar ljudske odluke. Zaista je to stvar odluke elite.
SMILJA: I sad se vraćam onda u sadašnje vrijeme, 2016. je, i ti si, pošto je ovo sad istraživanje o tom nekom poimanju bosanskog identiteta. Ti se deklarišeš kao Bosanac i Hercegovac?
SRĐAN: Pa, znaš šta. U tom nekom državno-pravnom i građanskom smislu zaista… Ne mogu. Ne znam kako bih se drukčije deklarisao. Imam pasoš, ove… kako se zove… Bosne i Hercegovine. Državljanstvo imam, no da sad oduzmemo i emocije, oduzmemo sve te divne trenutke sa djevojkama iz Beograda koje su mene shvatali kao neku finu gramatičko dijete dotičnog Bosanca, pa zbog tog bile sa mnom i tako dalje, znači, oduzmemo sve to. Znači, imam pasoš te zemlje. Kužiš me?
SMILJA: Al’ dobru to… Mislim. To je druga druga vrsta identiteta. Ne mislim samo u tom pravno-političkom…
SRĐAN: Evo samo oduzmemo to.
SMILJA: Dobro.
SRĐAN: Pazi, govorim o pravnim elementima. Ja imam pasoš te zemlje, ja imam pravo da biram, je li tako…
SMILJA: Da.
SRĐAN: Je li isto ako ja sad postavim bombu i ubijem predsjednika Gvatemale ili presjednika Bosne i Hercegovine. Odnosno njih trojicu.
SMILJA: Odnosno njih trojicu…
SRĐAN: Da, je li isto? Nije isto. Ja ako…
SMILJA: Zavisi u kojem smislu govoriš, moralnom je li?
SRĐAN: I u moralnom, emotivnom i u odnosu mene, kao imaoca pasoša Bosne i Hercegovine, ovaj i…
SMILJA: I šta u tom smislu je drugačiji?
SRĐAN: Apsolutno je drugačije. Znači, teroristički akt takav, kao takav. Da li on ima… Kakvog ima opravdanja ili da li ima legitimizaciju uopšte? Da li može da ima legitimizaciju? Da li ima neke psihologizacije motiva mog? I tako dalje… Apsolutno drugačije. Tako da imam… imam sasvim racionalna prava iz tog mog statusa zato što sebe posmatram kao dio demosa, kao pripadnika demosa koji ima taj pasoš. Zašto? Zato što imam iste zahtjeve i prema Bakiru i prema Dodiku. Imam iste zahtjeve. Nikako se zahtjevi ni prema jednom ni prema drugom ne razlikuju. U tom smislu. Ja to shvatam zaista vrlo ozbiljno u tom smislu.
SMILJA: Mislim da ovo jedenje i pričanje neće ići baš lako… Onaj… To stoji s te tačke gledišta…
SRĐAN: Hoćeš sa emotivne tačke gledišta? Sa tog nekog, znaš… Možeš imati različite načine i različite osnove zbog kojih će se ti poistovjetiti s jednim identitetom. Možda ja neću navijati za fudbalsku reprezentaciju Bosne tako vatreno samo zato što imam ovakav stav. Prema tome kažem čekajte, ja radim ovde, imam neki…. Plaćam neki porez nekoj zemlji, pa od tog poreza neko nešto radi. Pa taj neko treba meni biti odgovoran, zato što… To je novac koji sam i ja zaradio. Od tog novca moje dijete sutra treba da ima školovanje, treba neku perspektivu, budućnost, razumiješ me… Sigurnost življenja. Vidim da neko vodi računa samo o svojoj djeci, a o mojoj ja, pored svega toga od tog poreza trebam da se snalazim na drugi način. Ako će moje dijete patiti, patiće i tvoje. Pa bio ti Izetbegović. Pa koliko god to amoralno bilo ili Dodik ili bilo ki drugi, ako moje dijete bude moralo patiti, patiće i tvoje. A počet će s tobom. I to je to. To je onaj odnos sa Gvatemalom, kad budem imo pasoš Gvatemale. Hoću, reći ću čekaj malo, jebemu, zašto je to tako? To je taj racionalni odnos koji je, da kažem, on ima ekonomsku polugu. Ima ekonomsku, ali ima je podlogu jednoga survivala. Jebeš ti to sve. Imaš djecu. Imaš sutra… To dijete hoće imat’ dijete, neko će napravit’ dijete, htjelo ono ili ne pa ćeš morati. Rodilo se, ljujaj. Znači druga stvar. Po meni je biti pripadnik demosa vrlo usko vezano s osjećajem pravde i jednakosti. Po čemu neko ima veća prava od mene ili veće šanse od mene ili ja imam veće šanse od nekoga i to je taj koncept solidarnosti. Ako ćemo o tom pričati… Ja zbog toga neću možda biti vatreniji pristalica fudbalske reprezentacije. Ili ne znam ni ja koje sportske reprezentacije Bosne i Hercegovine i toliko se paliti i žariti. Zbog toga.
SMILJA: Zato što te država razočarala kao sama, je li?
SRĐAN: Ne, nego jednostavno što je posmatram samo kroz tu racionalnu prizmu, racionalnoga, je li…
SMILJA: Da.
SRĐAN: Daj ti da meni bude lijepo u njoj. Pa će i moje dijete navijati, a s druge strane, zašto, recimo, šta mene lično, intimno… Opet, taj osjećaj jedne nejednakosti i tog jednog polukolonijalnog i mini imperijalnog odnosa, prije svega Srbije, a i Hrvatske, ali prije svega Srbije prema Bosni i Hercegovini. I to je ono što me isto opredjeljuje da sad zanemarim sad…. neke sad ovamo država i krš i sve. I jebe mi se čiji pasoš imam. Kad pogledam ovako okruženje, ko je donji? Donji su Bosanci i Hercegovci. A ko među Bosancima i Hercegovcima? Pa oni koji su iz mješovitih brakova, pa onih koji nemaju, koji ne žele da imaju… da u prvi plan stavljaju identitete ili da uopšte imaju identitete muslimanske, srpske, hrvatske i bošnjačke, ove-one državne. U tom kontekstu je to da kažem još jedan momenat gdje je bosanskohercegovački identitet za mene klasni identitet; identitet i klasne i građanske jednakosti i nejednakosti i nepravde, a i pravde. To više nije identitet samo…. A opet je to na neki način vezano s pojmom demos za mene. Jer to je to. Mislim, na kraju krajeva, kad pogledate zbog čega su karali Bosnu u socijalizmu, zbog čega je bilo pet baklji na početku, pa onda ubačena šesta baklja, je li… Zbog čega? Jebi ga, nekom se nije svidjelo tamo što u Bosni žive muslimani. I zašto mu se nije svidjelo? Pa zato što je pokleknuo jednoj mitološkoj predstavi muslimanima kao Turcima, onima drugima, nasuprot kojih oni grade svoj identitet. Zamisli. Možeš li zamisliti koji identitet su hrvatski fašisti gradili kad su za muslimane govorili onim drugima hrvatsko cvijeće? Što su oni? Srbe, to je jasno, Turci. Ali šta su Srbi onda, anti Turci? A šta ste vi? Anti cvijeće? Kužiš. Vi ste onda antihrvatsko cvijeće? Samo postavljaš u binarne opozicije. Da vidiš da l’ može to da se uklopi u neku zaista strukturalnu paradigmu. To su za mene ozbiljni, bizarni koncepti zbog kojih se mogao desiti NDH, zbog kojih može desiti Republika Srpska. Zbog čega Republika Srpska ustvari postmoderna NDH, u smislu, ništa meni tu sporno nema. Bez obzira koliko ljudi poginulo, izginulo za nju… Apsolutno me ne zanima. Na kraju krajeva, nisu ni počinjali ginuti, nisu ni znali da će biti Republika Srpska… Već je bilo na hiljade mrtvih vojnika, ni ne znajući šta će biti ni kako će biti, i dokle će nešto trajati. A već su kosti ostale negdje.
SMILJA: Sad, ako se vratimo na taj cijeli pojam identiteta otprije i da se traži da to bude nešto izvorno, ili nešto što… neki sadržaj… Je li postoji nešto tako u bosanskohercegovačkom identitetu po tebi?
SRĐAN: To je sad meni malo i smiješno. Tu se ja mogu referirati prema ljudima koji se koji bosanstvo onako shvataju sa nekoliko tih iracionalnih elemenata bosanstva. Prije svega s bogumilstvom, pa s bosanskom srednjovjekovnom državom i tako dalje… A ovaj… Za mene to copy-paste srpskog, odnosno hrvatskog mitološkog, ali prije svega srpskog mitološkog koncepta nacije. Ne možeš se ti vezati, ne možeš praviti kontinuum, Ne možeš u tome tražiti neki indentitet sebe kao Bosanaca. Možeš tražiti taj identitet teritorije. Al’ ti više nisi subjekt teritorije, zi moraš shvatit’ to. Mi smo svi subjekti pasoša, mi smo subjekti dijasporci. Nismo više subjekti teritorija. Postmoderna je, ljudi moji, hej, čovjeće moj. Znači, imaš malo… moje dijete će na mjesec ići vjerovatno, pod stare dane turizam. Što reći ne funkcioniše to više tako. To su za mene smiješni… U diskusiji iz zajebancije mogu dati benefit of thought. Zašto? Zato što je simpatično, znaš, nešto što se oponira ovim dvjema. Nešto što artikuliše i zauzima se za nešto, što kaže, čujte, Bosna je bila Bosna. Nije to bila Srbija ni Hrvatska ni Bugarska ni ovo… Bila je bosansko neko kraljevstvo vazalnog, pa ni vazalno, pa poluslobodno, pa nikad…. znaš… Kao što svaka… Kao i srednjovjekovna Srbija, koja se, kao i… kao i ona hrvatska kraljevstva. Ali to su teritoriji. Ko je tu živio? Kako ti možeš sad odjednom da dobiješ taj identitet. Razumiješ. Iznikao iz te teritorije. I to je taj problem ideologije, krvi i tla. Oni sebe stavljaju u tu poziciju da su iznikli iz teritorija i preuzmimaju identitet teritorije. To nije ni teritorij. Il’ kad ide Puljić sa hrvatskom zastavom na Bobovac na misu gdje je stolovala zadnja bosanska kraljica. Hoće reći da je Bosna u stvari bila uvijek hrvatska, uvijek katolička slash, hrvatska. To su idiotizmi. Ma ne znam. To je… Naravno da ljudi mogu da puše. Radije ćemo nešto gledati, reality show, jer to emotivno njima zadovoljava neki tok dana. Uvijek imamo taj leisure time. To je dobra tema. Nacionalizam kao leisure passtime.
SMILJA: Al’ dobro, ti si sad, recimo, radio taj rad… Je li pored svake teorije postoje i ljudi koji uopšte pojma nemaju o svim ovim teorijama i znači oni su…
SRĐAN: Apsolutno.
SMILJA: Ovaj.. Tu su i to je tako.
SRĐAN: Što bi reko Staljin – Imaš čovjek, imaš problem. Nemaš čovjek, nemaš problem.
SMILJA: Stoji. Upravo. Ti si radio, recimo, istraživanje koliko sam skontala o toj konstrukciji identiteta Republike Srpske. I kakav, kako bi to pisao? Mislim kakav je to proces, koji su tu sadržaji neki, motivi?
SRĐAN: Ur-fašizam. Svi su elementi tu prisutni. Umbertovog ur-fašizma.
SMILJA: Da li to ide nekom linijom? Mislim da li postoje i neki trenuci gdje se to kristališe ili malo više podebljava ili to ide samo…?
SRĐAN: Pa ima, naravno. Ima jedan taj jedan mini, etno, kolonijalni uzlet iz Beograda koji je zapalio, prosuo krv koja je razgraničila sve jer ta krv i strah, znaš… Oni razgraniče stvari, oni u sadašnjosti nam… To je ta krv, to je ta vojna moć i krv je ta sila. Ako nemaš kapitala, moraš imati krv. Nešto od to dvoje moraš imati. Da su oni sa tom krvlju ustvari razgraničili, da kažem, potakli ljude da razgraniče, da udare sebi granice, pa unutar svoje porodice, pa van svoje porodice, pa tako sela. pa grad, naselja, pa grad i ovaj… i poslije tog uzleta imaš onaj period kad narod kojim se dobro napije krvi klone, onemoća, je li… Taj period imaš u kom je taj, da kažem, u kom se dosta samo ćutalo, išlo se… prelazilo se preko tih nekih, prelazilo se preko svega ustvari… Ali, nije bilo naracije koje će davati važnost Republici Srpskoj kao takvoj. Nije bilo ni medijske, ni kulturne ni nikakve, ma ništa. U Banja Luci samo. Imamo 2006. jedan veliki uzlet, je li, od dolaska Dodika na vlast, a 2009. od one njegove optužnice kad je povučena. Imaš jedan veliki skok u njegovoj retorici i na kraju to je opet… elita to kreira, onda imamo njegovo savezništvo sa Kusturicom, sa Bećkovićem, sa tim krugom memorandovaca, tih SAN-ova, i tako dalje… Andrićgrad, srpsku Germaniju… To je šlag na torti genocida, srpskog genocida nad Bosancima i Bošnjacima, muslimanima, kako god. Oni žele identificirati to. Znači to je za mene, to jest uzlazno kad tako gledaš, ali to je jedna spirala koja svakim mjesecom dobija novu… geometrijskom progresijom dobija spin. Ubrzava. I vuče ljude, naravno imamo i ta neki ruski utjecaj i geopolitički, ekonomski, i kapital ruski ovdje, i oslanjanje na kapital ruski i oslanjanje na kapital koji je izvezen u Rusiju. Sve te opljačkane pare, sve te Dodikove elite, jer tih dvadeset i nešto milijardera koje je on stvorio u zadnjih deset godina, znači… To je jedan spin koji je jako brz. Možemo mi sad njega raščlaniti na sve te elemente, ekonomske, političke, geopolitičke, entoreligijske, je li… ideološke, možemo. Ali on pokazuje, da kažem, ono što je sad, gdje je po meni bila tačka of no return je to bila neka 2012. na 2013. kada studenti apsolutno već svi, da kažem, staju iza takve politike.
SMILJA: Šta se tad desilo?
SRĐAN: To je ono, da kažem, kada studenti ne podržavaju ni 2013. revoluciju ni 2014. proteste. Ograđuju se od svega. To je ono… To je znak da je prethodnih 9-10 godina, to su dvije generacije u srednjoj školi, klinaca ustvari već steklo i izgradilo jedan identitet republikosrbina. Neka varijanta Srbina, je li… Ne daj bože Bosanca. Srbina. I to je point of no return. To ima veze da je kompletan aparat, javni sektor u RS-u uvećan od skoro 100 posto u odnosu na 2004. godinu, 100 posto. Da je Banja Luka postala centar. Da svi dolaze tu, da se prazne okolne opštine, sela… Svi dolaze tu iz sela u te manje gradove, dolaze i popunjavaju gdje fali i da seovde pravi jedan… Zaista se pravi jedan ideološki, jako iracionalan ali ideološki identitet političkog centra. U tom političkom centru moraš biti republikosrbin jer je ovo politički centar Republike Srpske, je li… I da ti kao takav patriota, republikosrbin se osjećaš kao takav. Banja Luka je samo glavni grad Republike Srpske, Banja Luka više nije Banja Luka, je li tako…
SMILJA: Pa dobro, sad recimo da dođe do nekog tog odvajanja, da ti imaš pasoš te Republike Srpske…
SRĐAN: Kad dođe do odvajanja ja ću uzet pušku u ruku i ići u rat. Eto to vam mogu reći.
SMILJA: Protiv odvajanja?
SRĐAN: Apsolutno.
SMILJA: Znači, ti zastupaš ideju jedinstvene Bosne?
SRĐAN: Prostora koji je kao takav, nema ništa manje prava od prostora Makedonije, Slovenije, Hrvatske i Srbije da ima, da kažem, one granice i onaj prostor demosa kakav imaju, kakvi su i ovi drugi izašli iz Jugoslavije. To je jedna stvar, druga stvar je što bi time apsolutno bilo dovršeno, i završna tačka, je li, genocida. I onog plana RAM, Jovićevog i Miloševićevog. I treća stvar što je… Meni je, kažem ti, bosanskohercegovački identitet za mene je klasni, nije za mene neki emotivno… već klasni identitet. Idenitet čovjeka, hajd da kažem, koji trpi nepravdu.
SMILJA: Pa dobro, mislim, može se isto reći ako ideš po tim, da je neko iz BiH, Hrvatske ili gdje god, čak i iz Novog Zelanda….
SRĐAN: Al’, da kažem, jedan koji između dva starija brata trpi nepravdu, i to je jedan objektivni, da kažem…
SMILJA: To je neki zaštitnički, je li?
SRĐAN: To je jedan objektivni zaključak koji ja mogu da izvedem samo na analizi istorijsko-pravnih činjenica, koje nikad ne teku u istoj liniji. Za mene je to zabluda, već, mislim, istorija skače, od činjenice, od događaja do događaja. To nikad nije linearno, ne mogu dovesti u vezu uvijek i sve. Naravno, to je suludo. Ali, govorimo o činjenicama, o tim pojedinim tačkama gdje ti imaš da se oba ta konstrukta, politička konstukra, bez obzira kojeg ideološkog predznaka bili, lijevi ili desni… Odnosi prema jednoj teritoriji i ljudima na toj teritoriji kao prema svojim… zaostaloj braći ili nekoj kolonijalnoj periferiji ili nekim… etnoimperijalnom tom, da kažem, momentu. I druga stvar, što identitet Bosanca i Hercegovca, znate kako, nije prihvaćen ni u Sarajevu kao takav (smijeh). Još više mi se sviđa u tom smislu, jer je to identitet otpora, u tom smislu. Otpora, kao jedan poslednji identitet unutar Jugoslavije, je li, jugoslovenski je nestao, ali poslednji identitet Jugoslavije koji mene može staviti u solidarni odnos sa čovjekom druge vjere ili nekog drugog porijekla, drugog osjećaja identiteta, osjećaj se kako hoš… Al’ daj nešto zajedno uradimo da nam bude ljepše jer živimo na jednom prostoru. Na kraju krajeva, to je taj identitet, pa čekaj…. Kako…. Ako se ovo otcijepi, kako će ljudi prodavati turistima karte za obilazak Banja Luke, Kastela? Hajde mi objasni… O tome ti ja govorim. Kako ja sad da napišem šta će vodič reći u centru Republike Srpske, nezavisne države, turisti kad dođe da gleda Kastel? Nastranu što je to nepravdeno, što bi to bila laž, što bi to bilo neko natezanje, nego nema tu, bolan, para. Nema tu života bolan, prodaću ja mnogo više sa onim objektivnim što imam, što se objektivno nalazi u zemlji. (nerazumljivo) dvije decenije po Banja Luci kopao, vrlo dobro znam, u kontaktu sam sa njim često. Kužiš me? Pa taj, ako imaš ti pravo dovesti turista u Smederevo, pa da tvoje dijete od tog turističkog Smedereva živi i kaže, pogledaj zidine, pogledaj, to je, kraj 15. vijeka, pogledaj, vidiš to, vidiš to… Pa daj mom djetetu pravo da dovede ovde i živi od turista. To su neka, to nisu za mene emotivna neka očekivanja, razumiješ me. Jest to taj dio emotivnog tog otpora, znaš, samo to, tu si između dva bullya, ali stvarno si između dva bullya, i primaš udarce, non-stop, i uvijek si ti Bosanac kad odeš u Srbiju. Uvijek. A onda… I u Zagreb naravno, ili si Hercegovac, kako hoćete… Bandić je Hercegovac, može on delati i kajkati koliko hoće ali on je Hercegovac, ali ovaj, fakat govorimo o vrlo racionalnim stvarima. I zbog toga, ako ti imaš pravo tamo, što ti zbog svog etnokolonijalnoga konstrukta, apsolutno lažnoga, a da ne govorim, ja ne znam… Ovo što rade Hrvati, ovo Bobovac i to, to je meni još smješnije. To je za mene, pazi, ovi nisu smiješni, očito su ozbiljni. I to su budale, oni bi sutra opet tenkovima išli, to su hasbudale, i zato mi nisu smiješni. Al’ ovi… Ovi su pravo cvijeće (smijeh). Znači, zumbuli, brate mili. Znači, presmiješni su. Ja sam ko malac pito, pa daj, kakvi su ono igrokazi, pa ono su cirkusijade, pa što pravite klovnove, pa treba vam papa svima kupiti one noseve crvene. Razumijete, pravite klovnove. Ali, meni je to smiješno, bizarno, nije opasno… Mislim, opasno, je li… Desio se zločin, naravno, ali ti zločini su u vrlo malim razmjerama, je li… Ovi su hasbudale, razumiješ me i to… i znam… Možda ih bolje znam pa zato i smatram da su opasniji.
SMILJA: Za kraj, imaš li nešto da dodaš za kraj?
SRĐAN: A nemam, šta bih dodao, stvarno sam bio iscrpan. Stvrano sam rekao ono što mislim.
SMILJA: Dobro, kad te neko pita, kojim jezikom govoriš?
SRĐAN: BHS.
SMILJA: BHS.
SRĐAN: Al’ zato mogu da izučavam različite književnosti. Zavisi šta je, kužiš. Mislim, nisu svi… Nije Šenoa pisao isto ko i ovaj, kako se zove… Nemam ja te neke da kažem romantičarske, tih nekih, znaš, joj kuhinja, šta je japrek, japrek je perzijsko jelo, jebote. Šta je sevdalinka, razumiješ me. Sevdalinka je pjesma koja se pjevala i u Skoplju i u Prištini i u Pizrenu i u Sarajevu, gdje god je bio taj miks kultura, u tom smislu. Tako da nisam u tom smislu neki romatnik…
SMILJA: A da li misliš da je moguće formirati društvo, dovoljno veliki neki broj okupiti na nekom principu racionalnog razmišljanja?
SRĐAN: Ma kako nije, bona. Nek samo godinu-dvije prestane medijska ova kampanja i relaksira se medijski prostor. Neće se prepoznati ništa, mi smo konstantno trovani, mi smo trovano društvo, trovani pojedinci. Otrovani. Ja medije gledam samo kad ih analiziram, kad ih moram gledati, inače ih ne gledam, lokalne ne, zaista. Na televiziji gledam sitcome, filmove, dokumentarce neke, that's it. To je to.
SMILJA: Ma dobro, al’ reko si point of no return se desio u tom nekom trenutku….
SRĐAN: Desio se point of no return zato što… ovdje će neko sad stradati, kužiš me… Znači, jedna je stvar kad bi sad elita odustala, relaksirala, pa onda, lagano, je li… Stvari bi se iščistile vrlo brzo, za pet, do sedam, osam godina ovakva retorika, ovakvi bi animoziteti bili istorija, to garantujem. To je pop… To je sve skrama tanka, pop nacionalizam. Ali mi sad govorimo o nekom… zašto je to point of no return… Ne samo zato što su studenti, što su mladi, što su ljudi uzeli taj identitet i sad su spremni valjda da ginu za taj identitet i fakat jesu, to je sigurno tako. I da je… da su te razlike i mržnja među mladima veća nego među starijim generacijama, čak i onima koji su ratovali. I to je dokazano. I to… Nema tu mnogo pametovanja, nego što je njihova sudbina sad vezana sa sudbinom kriminalca koji ne zna kako sad da se izvuče iz svega da zadrži novac. I ne samo sebe već i familiju. Imam ja familije oho-ho, jedno desetak, petnaest ljudi treba sad namiriti, odvesti u Rusiju, al’ ne bar 15, hajd pet ljudi odvest u Rusiju, oni koji bi krivično mogli odgovarati, povezati… Kako izvuć sad familiju, a i familiju će… ljudi i žaru tog revanšizma oduzimat’ imovinu toj familiji, ko zna… možda će ih i linčovati… Ne znam znači kako se sad izvuć… Jednostavno, pustit’ krv. Kome? Ko god bude htio ginut pustiće krv. Sad, pitanje je šta oni drugi, s kojim motivom ulaze u taj sukob…
SMILJA: Kako ti vidiš svoju ulogu u svemu ovome, mislim, to što pričaš, pišeš, onaj…
SRĐAN: Pa isprva sam mislio samo da kažem, ej, slušajte ljudi, ono, kad dođe do pičvajza znajte da nismo svi isti, je li, to je prva stvar. Ima ljudi koji uče da razmišljaju. Vjerujem da ima ljudi koji uče da razmišljaju, vjerujem da, mada, često su moja pisanja depresivna, pesimistička, katastrofična i tako dalje, u tom smislu predviđanja, sukoba i rata i tako dalje… da kažem ljudima de odmaknite se od tog, odmaknite se… ili bar budite spremni da se preko noći odmaknete jer je jedino to način na koji ćete opstati na ovim prostorima. Oni u Hrvatskoj se nisu odmakeli. Vjeruj mi da su bili manje zadojeni nego sadašnji klinci. U jednom naletu panike, straha, rasula oni su otišli. Povukla ih je upravo ta spirala koju je stvorila ta elita. Dovoljno da se ne prihvati jedan peace of agreement, dovoljno da se ne prihvati jedna reforma, druga reforma¸ da odbije jednom, odbije drugi put, da se uđe u neke, da kažem… dovoljno da se njega pričepi, da ga se hapsi, zamisli to. Ako su uhapsili Radončića, što neće sutra uhapsiti njega.
SMILJA: Mislim, maloprije si spomenuo da ima oko 100,000 aktera, tzv., kako ih je on definiso u Bosni, na prostoru BiH, koji aktivno… mislim, ljudi koji su klasno osviješćeni, to jest, koji vide to što se desilo od pada Jugoslavije pa nadalje kroz tu neku je l'… (prekid, poziv) Je li se ti slažeš s tim, da ima ljudi koji su spremni, koji su ustvari osviješćeni dovoljno’?
SRĐAN: Pa slušaj, ja se… ja mislim da ima i više. Mislim, da je za razliku od drugih krajeva, recimo, Bosna vrlo slična sa Vojvodinom. A u Vojvodini ima i više od tog broja. Ako u onoj Vojvodini ima više od tog broja, u Bosni ima više. Ja bih reko da u Bosni ima i više ljudi koji su sutra spremni prihvatiti i boriti se za ideju… bilo na tim građandskim, bilo na tim lijevim, solidarnim opcijama, socijalističkim. I mislim… U to se nadam… Ja sutra ne bih uzeo pušku, je li, pa išao sa bogumilima (smijeh), definitivno ne bih, ali bih se borio. Eh, sad, u kojoj opciji, s kojom… Tako da ja mislim da ima, i druga stvar, koliko god mi možemo… naravno… imamo taj, ima ta bošnjakizacija koja je isto jedna, da kažem… Pazi, ta bošnjakizacija… ona isto ima te svoje te iracionalne elemente, vezivanja za Tursku, s onim… To su sulude neke gluposti i ideje, naravno i imaš taj neki romantičarski da… bosanstvo to romantičarsko, bogumilstvo, ovako-onako, to su sve da kažem, za mene, u fazi borbe ovakve, protiv nekog odvajanja, protiv nekog otcijepanja, to su sve, jelde, neke snage na koje se može računati, je l'… Al’ to su snage za dekonstrukciju. Mislim da je bh. društvo, kad bi se dekonstruisali ovaj narativ, ovi etnoteritorijalizirani, je li… da bi bio daleko zrelije da uspostavi građansku… Pogotovo ako bi o tome barem ono, za jotu im pomogao neko sa zapada, kao pokrovitelj. Bar neka diplomatska, politička agenda koja bi im pomogla. A mislim da je tu koncept Evropske unije, evropskih nekih liberalnih vrijednosti jako dobar, za početak. Pazi, ti moraš imat’ nešto za početak. Ne možeš ti u vakumu napraviti društvo, parlament, izborni sistem i tako dalje, preko noći, izmišljajući ne znam ni ja šta. Šta, kucaćemo one ustave iz socijalističkih država?
SMILJA: Sad imamo Google.
SRĐAN: Apsolutno da imamo Google. I imamo i te ustave, i znamo šta znače radna prava, znamo šta znači solidarnost. A druga stvar, hajd da vidimo malo mi, gdje je to radništvo? Hajmo mi napravit uslove u kojem će to radništvo morati da se pobuni.
SMILJA: Pa znaš gdje je radništvo? Pa nezaposleno…
SRĐAN: Ma nije nezaposleno. Sad ću ti reć gdje je radništvo.
SMILJA: (smijeh) Ma jeste, čovječe.
SRĐAN: Nema radnika svi su postali Srbi, Hrvati, Bosanci. Gdje su ti radnici bili? Gdje su ti radnici bili ‘91-‘92. godine kad su njihove kolege istjerivane s posla. Iz stanova. Je li se neko od tih radnika pobunio. Ja znam nekoliko, dva-tri. Znam direktora Žitoprodukta, Sekulovića, iz Brskuta, Crne Gore, s kamena, koji je reko – ja ove ljude otpustit neću, kad bi brđanin došo. Vi mene možete otpustit, ja njih otpustit neću. Da ste mi donijeli spisak neradnika ja bih otpustio. Ali vi ste mi donijeli spisak muslimana i Hrvata. Neću otpustit – pa je dobio otkaz. I znam još jednog tehničkog direktora, vjernika, znači nekomunistu, kao Sekulovića, već vjernika koji nikad nije bio u partiji al’ vjernika starog kova koji nije bio neki Srbin, ili nacionalnista, već vjernik. Kad su mu rekli da napiše otkaze, on sebe stavio na prvo, pa onda sve ostale. I sebi prvo uručio otkaz pa onda ove ostale, i završio odmah ‘92. ubacio se u pekaru i plaćao da ga ne mobilizuju u vojsku, jer to nije bio njegov rat. On je umro.
SMILJA: Imaš li još nešto za kraj?
SRĐAN: To je to.
SMILJA: Sumnjaš li kad u ove svoje poglede i priče kad pišeš tekstove, je li te nekad uhvati…?
SRĐAN: Mogu samo da posumjam u ljude koji sebe smatraju Bosancima i Bošnjacima šta oni vide u meni i šta oni vide u tom bosanstvu i bošnjaštvu.
SMILJA: To stavljaš u istu kategoriju? Bosanstvo i bošnjaštvo?
SRĐAN: Ma ne. Neko vidi u nekom svom bosanstvu jedno, a neko vidi u svom bošnjaštvu jedno… Naravno, ne mogu sad to zaista… Znači tu posumjam, znaš… Znaš ono, ljudi lajkaju, ovo-ono. Ne mogu ući ja sa svakim u neku…
SMILJA: Misliš u tom smislu da si ti neka vrsta je l’?
SRĐAN: Da oni mene možda pogrešno shvataju u nekom smislu. Da oni misle da sam ja sad neki Srbin, pa sad kao Srbin zastupam…. To je… Ja sam čak počeo zadnjih par mjeseci da govorim – oni koji sebe percipiraju… da pokažem koliko ne vjerujem u taj identitet kao nešto što je čvrsto, organsko, već da je fluidno, jako, je li… Pa dobijem: da li vi sebe smatrate bosanskim pravoslavcem, to mi je neko poslao pitanje nekad, neka žena, nemam pojma…
SMILJA: I šta si ti rekao?
SRĐAN: Pa nisam ništa, ne znam šta bih joj rekao, evo već danima razmišljam (smijeh) šta bih rekao… Imaš li ti nešto da… šta bih joj rekao?
SMILJA: Da li sebe smatraš bosanskim… pa jesi li vjernik?
SRĐAN: Pa nisam vjernik, razumiješ, ateista. Znaš, ono… Ustvari nije to ni sumnja, ustvari to je samo moje saznavanje sve te fluidnosti. Eto, suočavam se sad sa sto strana, različitih, sa fluidnošću tog identiteta. Svak ima… znaš ono… Kaže mišljenje je ko i guzica, svak je ima. E, sad i identitet je kao guzica, svak je ima… I to je sad… Svak ima svoju verziju tog identiteta. I to je ta postmoderna…
SMILJA: Da, ali to pitanje identiteta… mislim… u tom kontekstu i kako je postavljeno sad je inače jedna tačka polazna za razumijevanje, zašto to stoji… jer ti kad govoriš s nekim ko je iz te tvoje nacije, države, polazite sa nekih istih istorijskih knjiga, čega god, tako da kad ti nešto kažeš postoji već određena doza razumijevanja gdje se ne postavljaju takva pitanja, kod nas to još… mislim…
SRĐAN: Upravo to, zato što ti ovde nemaš dovoljno racionalnih elemenata na koje bi ti ustanovio to što ti kažeš, to su pravne pretpostavke o kojima se ne diskutuje već se od njih polazi…
SMILJA: Pa nisu to ni pravne pretpostavke, mislim to su…
SRĐAN: Ja sam se izrazio pravničkim žargonom, nije to baš u pravu tako značenje. Pravna pretpostavka, nešto što se podrazumijeva, je li. I ne treba se razjašnjavati. Mi toga nemamo jer su nam identiteti puni iracionalnoga, koji se mora u svim novinama, svakog dana, svim štampanim izdanjima stalno ponavljati da bi ljudi to prihvatili jer kad bi to prestalo – kraj priče. I mislim da je… tehnološki je to malo drugačije ali principijelno je to bilo između dva svjetska rata. To je tako bilo i za vrijeme djelovanja, za vrijeme Austro-Ugarske, za vrijeme djelovanja i jedne i druge da kažem… kongregacije na puk ovdje. I djelovanje Štadlera, i djelovanje Pravoslavne crkve i tako dalje… Samo su opet imali svoj, je li, modalitet. Pravoslavna crkva je vrlo jasno znala koliko snagu ima u svim tim rodovskim zajednicama, plemenima i filurdžijama i katunima. To je ogromno stanovništvo. Ovi su znali kakvu snagu imaju u gradovima, latinlucima, varošima svojim… I gdje je ta njihova snaga, je l’, Austro-Ugarska, obrazovni sistem, građanski zakoni… Tu su oni, da kažem, provlačili svoju…. štampa i tako dalje… i to sve… Tako da, ti nemaš u Banja Luci… Imao si bogosloviju, otvorenu, to je bila bogoslovija, al’ ti nisi imao srpsko kulturno društvo. Nisi. A prva institucija hrvatskog nacionalnog jest bilo Hrvatsko kulturno društvo Napredak. A prva pravoslavna je bila bogoslovija. Razlika između njih je… skoro tridesetak godina. Tridesetak godina možda i više od tridesetak godina razlike vremenske od osnivanja i jedne i druge. Tako da se i tu može vidjeti kako se koji identitet prenosio. Mislim…. sve je to stvar, da kažem, i ličnog izbora na kraju. Šta si ti spreman da uradiš, odnosno da ne uradiš. I zašto…
SMILJA: Da, ti si imao sreće… ja mislim da je čak štaviše da je to… da je ovaj sistem neko sužavanje izbora. Da je upravo to, da funkcioniše na tom principu, da ti ustvari nemaš izbora, da je to najveća tragedija svih ovih mladih ljudi koji su totalno… ali…
SRĐAN: Hrvati od stoljeća sedmog, Srbi od Nemanjića, Bosanci od bogumila… I to je to… A gdje su svi ljudi koji ne mogu da se strpaju u taj koš… i koji ne mogu i ne žele, i na kraju krajeva vide svu nesuvislost, da kažem, paradoksalnost svih tih svrstavanja. Da l’ zbog svog… da l’ zbog svojih roditelja ili zbog porodica koje su živjele u jednom tom stanu… ono, miješano. To je… Ne znam ima li neki gori eufemizam za taj pojam, od riječi miješano. To je fuj. Ali, to je tako. Ja mislim, moj stric je u miješanom braku, moj tata nije bio, moj deda nije bio, ni s jedne ni s druge strane, i tako dalje… Ali, ja nisam živio nimalo drugačije nego stric i stričeva djeca.
SMILJA: A jesi ti razmišljao ikad zašto si ti bio taj koji se jedini u razredu, pored druga, koji je kopirao, tako izjasnio i nastavio se tako izjašnjavati i pored tog ideološkog nekog treninga u institucijama te tzv. moći i svega toga, ostao…?
SRĐAN: Ne znam, ne znam… Ne znam da li tu ima, da li ima možda 10 posto ljudi koji jednostavno ne reaguju… Ili ne reaguješ. Jer ima ljudi koji ne reaguju. Ne znam. Ne znam, meni je… za mene je to… Ja sam istraživao vjeru, rekao sam ti, istraživao sam i pravoslavnu vjeru i išao sam u crkvu, išao sam i u katoličku, išao sam… Na kraju sam istraživao to da sam u Beogradu išao i u mormone, na mormonske mise i u pentekostalce, zaista me to zanimalo…. Zanimalo općenito, zanimalo me te (nerazumljivo) pa sam tamo išao s ljudima i na liturgiju, i na… Naravno da čovjeka zanima to. Da vidiš da li tu ima nešto što si ti propustio, što ti je promaklo. Osim onog istinskog pitanja, da li vjeruješ ili ne vjeruješ da postoji bog… za mene… ja nisam ništa drugo našao… I dan-danas mogu da debatujem da li ima ili nema, do podne za mene možda ima boga, od podne ga nema. Ali ja mogu da debatujem o tome. I to je jedino što ja u vjeri mogu da nađem, ostalo sve mogu da nađem i u drugim misaonim konceptima, filozofskim…
SMILJA: Dobro, sad poistovjećuješ srpstvo sa pravoslavljem…
SRĐAN: Pa zato što je to dominantna struktura, to je ono… u nedostatku ekonomskih, objektivnih sila oni su uzeli ono što imaju. Uzeli su vjeru, broj jedan. I Hrvati su uzeli katoličanstvo na Balkanu… Što kaže, Boris i Davor (nerazumljivo) jedan slovenski, jedan hrvatski.
SMILJA: Dobro. Ništa, to je to. Za kraj.
SRĐAN: Odoh jest’ japrek.
SMILJA: Hvala lijepo, prijatno.
Bosna-i Hercegovina Ponosna 
Komentariši