NOVI BOSANSKI PRAVOPIS NA MODERNO-LINGVISTIČKIM OSNOVAMA

MIDHAT RIĐANOVIĆ

SADRŽAJ

Uvod…………………………………………………………………………………….  4

Čemu služi pravopis…………………………………………………………. 4

Engleski pravopis kao uzor ovom Pravopisu……………………… 17

Jezik čine njegove varijante…………………………………………….. 19

Kojim jezikom se govori u Bosni i Hercegovini?……………….. 24

Srbi, Hrvati, Bosanci, i Crnogorci su jedan narod………………. 34

Kako nastaje književni ili standardni jezik?………………………. 37

„Pravilno“ je nepravilno…………………………………………………. 44

Piši kao što govoriš………………………………………………………… 52

Jezičko osjećanje – jedini arbitar u upotrebi jezika…………….. 57

Zašto je Bosanski postao Bosansko-Hrvatski…………………….. 63

Feminizam i jezik…………………………………………………………… 67

Budite i vi koautor ovog Pravopisa…………………………………… 69

Pravopisna pravila i savjeti…………………………………………………….. 70

   1 – Velika slova………………………………………………………………. 71

    2 – Pisanje i izgovor stranih imena…………………………………..  106 

    3 – Interpunkcija……………………………………………………………  130 

    4 – Problematični glasovi i slova……………………………………..  163

    5 – Pisanje složenih riječi………………………………………………..  183

    6 – Hrvatske riječi u Bosanskom………………………………………  200 

     7 – Akcenti…………………………………………………………………….  208

     8 – Misaona pismenost…………………………………………………….  218

Pogovor ………………………………………………………………………………  231

       Internetski linkovi…………………………………………………………..  238

       Indeks termina……………………………………………………………….. 239

UVOD

Čemu služi pravopis

Pravopis je prvobitno sadržavao samo pravila za upotrebu grafičkih znakova u pisanju, prije svega velikih i malih početnih slova riječii i interpunkcijskih znakova. Vremenom su se u pravopis počele unositi i upute za „pravilan“ izgovor nekih riječi, naročito u jezicima čije pismo nije bilo fonetsko, tako da je pravopis postajao djelimično i „pravorijek“. Zatim dolaze proglasi o tome koji je od dva ili više sinonima neke riječi ili od dva ili više sličnih oblika jedne riječi „pravilan“, a koji nije. Naši jezikoslovci donosili su odluke o pravilnim riječima i oblicima riječi prema učenju tzv. Mladogramatičarske škole u lingvistici, koja je bila aktuelna u drugoj polovini 19. vijeka i čiji pobornici su vjerovali da jezik nije dobar kakav je Bogom dan, te da su lingvisti dužni da ga popravljaju na mjestima gdje je „kvaran“. Pisci naših pravopisa i danas slijede tu školu, iako je ona u naprednom svijetu već odavno na đubrištu istorije lingvistike. 

Mit o „nepravilnim“ riječima i oblicima riječi ušao je u programe nastave maternjeg jezika u našim školama, a upotreba „pravilnih“ oblika postala je odlika obrazovanih ljudi. U širokim narodnim masama stvara se utisak da nauka o jeziku postoji samo da bi nam rekla šta je pravilno a šta nepravilno u našem govoru i pisanju. Međutim, savremena lingvistika proširila je svoj istraživački horizont na sve aspekte ljudskog jezika i sve njegove spone sa ostalim vidovima ljudskog ponašanja, a izbacila upravo ono što se ranije smatralo glavnom zadaćom lingvista: njenu „policijsku“ ulogu da pronađe i zabrani „nepravilne“ oblike u jeziku. Jezik je plod instinkta, kojim upravlja gen otkriven u posljednjoj deceniji prošlog vijeka i nazvan FOXP2, pa se danas smatra da je naše jezičko ponašanje u najvećoj mjeri instinktivno, kao probava, disanje, ili vizuelna percepcija. (Naravno da dijete treba da bude izloženo nekom ljudskom jeziku da bi jezički instinkt „proradio“.) I kao što je apsurdno govoriti o „pravilnoj“ ili „nepravilnoj“ probavi kod zdravih ljudi, apsurdno je govoriti o „pravilnim“ i „nepravilnim“ riječima ili oblicima riječi. Svaki normalan govornik našeg jezika, bio on pismen ili nepismen, genijalan ili retardiran, osjeća da treba govoriti velika kuća i mali krevet, nipošto *veliki kuća i *mala krevet (lingvisti upotrebljavaju (*) da označe negramatične forme). Instinktivno ponašanje je ono ponašanje kojem nije potrebna svjesna kontrola iz mozga, ono se dešava automatski i odvija po njemu specifičnim zakonitostima. Ni trogodišnja beba neće reći *Mama je došao ili *Tata je otišla jer, osim u patološkim slučajevima, u ponašanju kojim rukovodi instinkt ne može biti grešaka (niste čuli da je neko „pogrešno“ probavio doručak!). 

Ipak treba istaći da instinkt upravlja jezikom samo u strogo lingvističkom smislu, a to znači izgovorom i gramatikom. Iako veoma važne u našem izrazu, riječi nisu ugrađene u samu strukturu jezika, one nisu plod instinkta. To se dokazuje brojnim činjenicama vezanim za usvajanje maternjeg jezika od strane djece (u svim kulturama na svijetu, dijete provodi puno više vremena sa majkom nego sa ocem, otud naziv maternji jezik). Svako normalno dijete savršeno usvoji, bez ikakve pouke, strukturu jezika sredine u kojoj raste, ali riječi uči čitav život, obično nesvjesno iz konteksta, a kasnije i svjesno kad tokom obrazovanja uči termine neke struke. Da riječi ne učimo instinktivno dokazuje se i sljedećim činjenicama: možemo zaboraviti neke riječi koje smo ranije naučili, vokabular pojedinih pripadnika iste jezičke zajednice može se znatno razlikovati od osobe do osobe, jedna te ista osoba može naizmjenično upotrebljavati dva ili više oblika iste riječi (ja nekad kažem funkcionisati nekad funkcionirati, nekad poSTOji nekad POstoji, nekad čišći nekad čistiji). Ništa od ovog ne stoji kad je u pitanju gramatika: nju usvojimo u ranim godinama i nikad je ne zaboravljamo (jeste li sreli nekog ko je odjednom počeo govoriti *veliki kuća jer je „zaboravio“ pravilo o slaganju atributa sa imenicom u rodu, broju, i padežu?); svaki čovjek savršeno poznaje sva gramatička pravila svog jezika – niste sreli nekog ko ne upotrebljava, recimo, pogodbene rečenice zato što ih ne zna (njihova gramatika je dosta složena pa bismo očekivali da ih neko ne savlada); unutar određene jezičke zajednice nema gramatičkih razlika od jedne do druge osobe jer gramatika strogo određuje kad treba primijeniti koje pravilo, i tu „nema vrdanja“, uvijek je moguć samo jedan gramatički oblik, drukčiji oblik izaziva smijeh (kao *Moja tetka je trebalo da dođe), a više drukčijih oblika narušava komunikaciju (*Moj tetka sam trebali dolazio – brrrr!). 

Kao što ne možemo svjesno uticati na probavu i mijenjati je na bilo koji način, ne možemo drastično mijenjati svoj izgovor ili govriti naopakom gramatikom; naravno, najviše zato što potsvjesno osjećamo da tako rizikujemo da nas naš sagovornik neće razumjeti. Mi možemo u nekoj igri, uz manji ili veći napor, oskrnaviti izgovor i gramatiku svojih rečenica, ali ako to uradimo preko određene mjere, narušava se sama komunikacija. Da sam ja svoju rečenicu najviše zato što osjećamo da tako rizikujemo da nas naš sagovornik neće razumjeti unakazio gramatički na više mjesta i napisao *neće da zato sagovornik tako osjećamo naš razumjeti što najviše nas rizikujemo da, vi  me ne biste razumjeli. Zato što same riječi nisu u stanju proizvoditi suvisle rečenice, one to mogu samo kad ih pokreće lingvistički „motor“, a to je gramatika. Bez gramatike nema značenja, a komunikacija je u stvari prenošenje značenja od osobe do osobe, riječi su samo ruho u koje je „odjeven“ jedan aspekt značenja; dakle, bez gramatike nema ni komunikacije. Na žalost, prije moderno-lingvističke revolucije gramatika je bila suhoparna disciplina čiji je jedini cilj bio da nam „popravi“ jezik; kao školski predmet, gramatika nije privlačila pametne đake. Danas se gramatika slavi kao majka homo sapiensa, jer nam je ona podarila jezik kakav imamo. Mnoge životinjske vrste imaju svoje rudimentarne „jezike“ (razni krici, gestovi, ili mirisi), ali samo čovjek ima gramatiku, tu volšebnu algebru koja nam omogućava da od samo 11 glasova (koliko ih ima u jeziku Indijanskog naroda Pirahã, koji živi u slivu rijeke Amazon) sačinimo bezbroj rečenica (u svakom jeziku je broj mogućih rečenica teorijski neograničen). Neki smatraju da bi pravo naučno ime čovjeka trebalo biti homo grammaticus.  

Tokom prve polovine 20. vijeka nastaje i stasa moderna lingvistika. Ona je do te mjere izmijenila naše poglede na jezik da nije pretjerano reći da, u odnosu na tradicionalno jezikoslovlje, pretstavlja jedan od najvećih iskoraka u istoriji nauke. Moderno-lingvistička revolucija može se porediti sa Kopernikanskom revolucijom u astronomiji i Darvinovskom u biologiji. U okvirima moderne lingvistike raniji pogledi na jezik su odbačeni i zamijenjeni dijametralno suprotnim pogledima. Osvrnućemo se na neke od tih novih stavova o jeziku.   

Tradicionalni jezikoslovci su govorili da je pisani jezik primaran, da je on uzor-jezik, a da se u govoru jezik na razne načine kvari. Moderni lingvisti imaju suprotan stav: pisani jezik prenosi samo dio govornikove poruke, on nam ne govori ništa kojim „tonom“ je poruka iskazana, šta je bilo naglašeno, kojom jačinom i kakvim glasom je izgovorena data poruka, kakav je bio njen rečenični ritam i intonacija; ovi elementi jezičke poruke ne mogu se  prenijeti na papir, iako su nekad važniji od njenog značenjskog sadržaja. Najstarije pismo nije starije od nekih 5.000 godina, a čovjek govori jezikom sličnim današnjem barem 200.000 godina. Više hiljada ljudskih zajednica nikad nije imalo pismo niti ga danas ima, ali taj nedostatak nije nimalo umanjio komunikativnu vrijednost njihovih jezika.

Prije modernolingvističke revolucije vjerovalo se da su neke jezičke forme pravilne a neke nepravilne, i da je glavni zadatak gramatičara da „čuva“ jezik ukazivanjem na nepravilne forme i pronalaženjem pravilnih zamjena za njih. Lako je oboriti ovaj stav: ako se jezik greškama “kvari” i ako znamo da se ono što se kvari vremenom potpuno pokvari i postane neupotrebljivo, dosad se to moralo desiti bar jednom od par hiljada jezika kojim govore narodi što nemaju ni pismo, a kamoli Pravopis ili Akademiju koja bi “čuvala” jezik. Ipak, nije poznato da je neki narod iz čista mira zanijemio; dapače, gramatike jezika “nepismenih” naroda izbezumljuju Zapadne lingviste svojom neobičnošću i raznovrsnošću. Moderni lingvisti vjeruju da je sve što neko kaže slijedeći sopstveno jezičko osjećanje samim tim “pravilno”. Za njih je pojam “pravilno” u uobičajenom smislu sasvim neprimjeren kad su u pitanju izvorni govornici nekog jezika (izvorni govornik je osoba koja je svoj jezik spontano usvojila u djetinjstvu). Tačno je da možemo govoriti dijalektom koji je drukčiji od standardnog (književnog) jezika, ali onda oblici koji su drukčiji od odgovarajućih oblika standardnog jezika nisu “nepravilni” već samo drukčiji. Ja, recimo, u razgovoru sa bliskim prijateljima i u krugu porodice govorim more i ne mere, dok u svim ostalim situacijama kažem može i ne može. Svaki jezik ima svoju govornu, kolokvijanu varijantu, kojom se ljudi služe u svakodnevnom komuniciranju sa njima bliskim osobama. Koliko god je u standardnom jeziku “nepravilno” more i ne mere toliko je može i ne može “nepravilno” u kolokvijalnom jeziku nekih ljudi u Bosni. I što je posebno zanimljivo, nije potrebno da nam jezikoslovac kaže šta je „pravilno” a šta “nepravilno”, šta je primjereno književnom a šta kolokvijalnom jeziku, jer svi mi imamo veoma bogate jezičke intuicije koje nam to govore. 

Proglašavanje nekih jezičkih oblika nepravilnim a drugih pravilnim naziva se preskripcija (za razliku od deskripcije, koja samo opisuje ono šta postoji u jeziku). U Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama nije nikad postojalo neko autoritativno tijelo zaduženo za normiranje jezika i preskripciju nekih oblika na račun drugih (mada je bilo nekih pokušaja, koji su većinom završili neuspjehom), što je u oštroj suprotnosti sa zemljama na Evropskom kontinentu, koje su pod uticajem Francuske Akademije, osnovane još 1653. isključivo radi brige o jeziku, ustanovile posebne društveno-političke strukture za njegovanje nacionalne “čistote” jezika. Konačan udarac samozvanim normativcima u Engleskom jeziku zadao je Američki lingvista Robert Hol (Hall) svojom knjigom Leave Your Language Alone (što se može prevesti kao ‘Ostavite svoj jezik na miru’ ili ‘Ne dirajte u svoj jezik’), objavljenom 1950. godine. Hol je u toj knjizi argumentovano pokazao da intervencije u jeziku, bez obzira od koga poticale, ne mogu “popraviti” jezik ni na koji način, mogu mu samo štetiti. Ovaj pristup jeziku, potekao iz moderne lingvistike, nije prihvaćen na Evropskom kontinentu, vjerovatno zato što su institucije ranije osnovane za „očuvanje“ jezika u međuvremenu postale politički akteri u službi vladajućih režima.

Najvažnija vrsta jezičkih intuicija je ona koja nam govori šta je gramatički prihvatljivo a šta nije – neko ko nije ni čuo za gramatiku odbaciće *veliki kuća kao neprihvatljivo. Ne samo da nam jezičke intuicije govore šta je gramatički prihvatljivo a šta nije, one nam omogućavaju i da „analiziramo“ gramatički svaku poruku koja nam je upućena. Evo jednog primjera koji to potvrđuje: naš sufiks –ica ima više značenja, od kojih su dva najvažnija ‘ženski rod’ (krojač-ica) i deminutiv (kuć-ica). Međutim, ta značenja su strogo regulisana gramatičkim pravilom koje kaže da –ica pravi ženski rod samo od imenica muškog roda, a deminutiv samo od imenica ženskog roda. I nepismeni bosanski gorštak, koji možda ne zna šta je gramatika i sigurno nema pojma šta je muški a šta ženski rod, uvijek savršeno tumači značenje riječi na –ica, i to u hiljaditom dijelu sekunde! Jeste li ikad čuli da je neko protumačio pjevačicu kao ‘malog pjevača’ ili štalicu kao ‘žensku štalu’? Naravno da niste. A na stotine takvih i mnogo složenijih gramatičkih pravila “čuči” u glavi ne samo svakog nepismenog gorštaka već i svakog debila, imbecila, i velikog broja idiota (loša gramatika se javlja tek u poodmakloj fazi idiotizma). I što je još nevjerovatnije, nikad nas niko nije učio gramatici dok smo kao djeca usvajali maternji jezik, pa ipak nakon pete-šeste godine života, svako dijete, i genijalno i debilno, savršeno ovlada gramatikom jezika kojem je bilo izloženo!

Druga vrsta intuicija odnosi se na sociolingvistički status pojedinih riječi i izraza u maternjem jeziku (sociolingvistika se bavi odnosom jezika i društva – ko šta i kada kaže nešto (drukčije) iz socijalnih razloga). Zar je potreban gramatičar da nam kaže da je ne mere ili stjeo sam rijet neprihvatljivo u standardnom jeziku? Jeste li ikad čuli da ozbiljna, obrazovana osoba upotrijebi jedan od takvih oblika govoreći na televiziji, mada nikad nije učio koji su oblici standardni, a koji nisu. Ono što stalno treba imati na umu jeste da lingvistički neobrazovan govornik jednog jezika nije svjestan ničeg u svom maternjem jeziku, osim značenja i, eventualno, nekih posebnih oblika riječi, iako u glavi nosi na stotine gramatičkih pravila i milione drugih činjenica važnih za upotrebu jezika. Mi automatski prilagođavamo svoj stil situaciji u kojoj se trenutno nalazimo. Neko ko ide na ozbiljan sastanak ne mora učiti da na sastanku ne treba reći ne mere ili Vala baš nek si došo, njemu će to „šanuti“ stilske intuicije koje nosi u glavi, a da nije ni svjestan toga. Mi čak imamo i statističke intuicije – mi osjećamo relativnu frekventost svakog izraza u svom jeziku i, mada je ne možemo iskazati u procentima, obično ne griješimo u grubim procjenama; sigurno je da se niko od čitalaca neće kolebati da nam kaže koji je od sljedeća dva djelimična sinonima frekventniji, ljubomoran ili surevnjiv. Mi također prepoznajemo arhaične riječi i onda kad nismo ništa učili o njihovoj istoriji – osjećamo da su blagodaran i štedar zastarjele riječi i umjesto njih upotrebljavamo njihove savremene zamjene zahvalan i darežljiv. Kad u slastičarni kupujemo kolače a na pijaci voće, a ne obratno, mi to činimo koristeći svoje semantičke intuicije (semantika se bavi značenjem). Jednostavno: bez jezika nema čovjeka, pa se Priroda pobrinula da nas snabdije svim „alatima“ potrebnim za funkcionisanje jezika. Jasno je onda da je manipulisanje tim alatima jedna vrsta bogohuljenja.

Na žalost, naši “pravopisci” redovno atakuju na naše jezičko osjećanje (što je tradicionalni naziv za jezičke intuicije), koje nam je sasvim dovoljno da sami uradimo najveći dio onog što treba da uradi pravopis. Iz Novosadskog dogovora održanog 1954. proistekao je 1960. Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika, koji se, srećom, počeo kršiti maltene onog dana kad je objavljen. Rekoh “srećom” jer je najveći broj propisa u njemu bio u srazu i sa lingvističkom naukom i sa jezičkim osjećanjem ljudi koji su nedvojbeno govorili standardnim jezikom. Zatim je došao Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića (izd. Preporod, Sarajevo 1996), koji je nastavio istim putem kao Pravopis iz 1960. i potpuno upropastio Bosanski jezik. Najveći broj rogobatnosti koje danas čujete u javnoj upotrebi jezika u BiH potiču od nekritičkog prihvatanja Halilovićevog Pravopisa.

Nije ovde mjesto da detaljno kritikujem Halilovićev Pravopis, ali moramo ukazati na apsurdnost jednog propisa o akcentima, koji je donio još Novosadski Pravopis, a koji je prešutno prihvatio Halilović, mada o njemu ništa ne govori (vjerovatno zato što on sam ne razlikuje naše akcente). To akcenatsko pravilo nalaže da u BCHS-u silazni naglasak može stajati samo na prvom slogu riječi. Mi imamo jako puno riječi koje prirodno izgovaramo sa silaznim akcentom na drugom, trećem, ili daljem slogu; tako, na primjer, mi spontano govorimo teleVIzija i kataliZAtor (naglašeni slog je  istaknut velikim slovima), što je „nepravilno“ jer silazni akcent nije na prvom slogu – pravilno je teLEvizija i kataLIzator. Iako su ovi rogobatni akcenti lansirani prije 50 i više godina, narod i dalje govori „nepravilno“, dok šačica poslušnih spikera i nemislećih nastavnika maternjeg jezika siluju svoje jezičko osjećanje da bi govorili „pravilno“ (o „nepravilnim“ silaznim akcentima govori se u odjeljku (7d)). Pravilo o ograničavanju silaznog akcenta na prvi slog riječi proizvodi neke zaista monstruozne akcentuacije, i moderno obrazovan lingvista koji ne zna njihovo porijeklo mogao bi pomisliti da su ta pravila smislili jezički savjetnici kakvog cirkusa da bi klovn njima mogao zabavljati publiku. 

Zašto narod ne prihvata „pravilne“ oblike koje propisuju jezikoslovci? Zato što oni vrijeđaju naš jezički instinkt, a to prije svega znači gramatiku maternjeg jezika koju smo nesvjesno usvojili još kao djeca. Pošto gramatika gradi smisao, mi smo prirodno programirani da se opiremo svemu što remeti smisao naših iskaza. Zato je otpor protiv proizvoljnih intervencija u strukturi našeg jezika biološka činjenica, zato ni jedan propis koji se kosi sa našim jezičkim osjećanjem nikad nije zaživio u narodu.

Za akcenatske rogobatnosti u našim pravopisima krivo je najviše ograničeno razmišljanje naših tradicionalista. Jer da su bolje razmišljali, odustali bi, i bez poznavanja moderne lingvistike, od propisivanja rogobatnih akcenata (koje katkad ni sami ne znaju izgovriti!). A evo kako su trebali razmišljati: ovo što mi tražimo od naroda isto je što i promjena dijalekta, i to na planu izgovora, jer hoćemo da ljudi izgovaraju stotine riječi drukčije nego što to čine u svom prirodnom govoru. A svako ko ima malo opservatorskog duha u sebi, bez obzira na nivo obrazovanja i profesiju, mogao je zapaziti da odrasle osobe ne mogu promijeniti svoj dijalekt, pogotovo ne na planu izgovora, a nikako u akcentuaciji. Jeste li ikad sreli osobu koja je odrasla u Beogradu i u zrelim godinama preselila u Sarajevo? Ako jeste, morali ste zapaziti da ta osoba i dalje govori ekavski i ima druge fonetske osobine karakteristične za govor Beograda (kao što su skraćeni dugi vokali). Odrasle osobe mogu naučiti strani jezik, jer ga ne moraju izgovarati besprijekorno niti govoriti gramatički savršeno, ali novi dijalekt morate naučiti besprijekorno, a to je nemoguće poslije puberteta (do te dobi, koje psiholingvisti zovu kritično doba za usvajanje jezika, svako dijete koje se nađe u sredini gdje se govori neki drugi jezik može naučiti i taj jezik za nekih 6 do 18 mjeseci). 

Evo još jednog primjera koji govori o nedovljnom poznavanju lingvistike i nedosljednosti pisaca naših pravopisa. Radi se o oblicima glagolskog pridjeva radnog kao što su volio, pocrnio, zanio, htio (čiji ekavski oblici su voleo, pocrneo, zaneo, hteo). Osim htio, svi ostali ijekavski oblici odgovaraju jezičkom osjećanju ljudi koji govore ijekavskim nariječjem BCHS-a (BCHS je kratica za Bosanski/Crnogorski/Hrvatski/Srpski jezik), i niko ih ne dovodi u pitanje jer Proto-Slavenski kratki vokal jat, čiji je savremeni refleks u ijekavskm je (npr. mjesto, sjesti), iznimno ima refleks i u položaju ispred završnog –o muškog roda jednine glagolskog pridjeva radnog (volio, pocrnio). Ali šta je sa htio, koji ovako izgovaraju samo oni Bosanci što su u školi naučili da je htio “pravilno” i koji zato preziru sebe što su ranije govorili htjeo, slijedeći svoje jezičko osjećanje. A, u stvari, htjeo je zaista “pravilno”, a htio “nepravilno”. Evo zašto. U gramatičkim pravilima naglasak često igra presudnu ulogu. Svojedobno je Karl Verner riješio višegodišnju zagonetku Grimovog glasovnog zakona time što je postulirao drukčiji akcenat nekih riječi u starim Indo-Evropskim jezicima. I činjenica da naši ljudi prirodno kažu volio a ne *voljeo i htjeo a ne *htio jednostavno se objašnjava mjestom akcenta u datoj riječi: u obliku muškog roda jednine glagolskog pridjeva radnog naglašeni jat ispred završnog –o ima svoj uobičajeni refleks je, kao u oblicima sjeo i htjeo, dok nenaglašeni jat postaje i, kao u volio i zanio. Da jat postaje je pod naglaskom potvrđuju glagolski pridjevi i ostalih riječi u kojima je on naglašen: sjeo, jeo, mljeo, žnjeo, zreo (od zreti – jatovo j se gubi poslije suglasničke grupe sa r na kraju; uporedi griješiti – greška (ne *grješka)), bdjeo, smjeo, djeo se (ovaj danas rijetki glagol upotrebljava se u Bosni ponajviše u aoristu: Gdje se djenu ono moje pero?). Dobro je poznato iz istorijske lingvistike da se prilikom istorijskih promjena u jeziku bolje „čuvaju“ glasovi u naglašenom slogu nego u nenaglašenom, pa je jat zamijenjen kraćim i u nenaglašenom slogu (volio), a zadržao refleks je u naglašenom (htjeo). Interesantno je da su tradicionalisti užasno insistirali na obliku htio (par napisanih htjeo mogao vas je oboriti na ispitu), ali su tolerisali većinu ostalih oblika na –jeo (valjda su vidjeli da bi oblici *sio, *io, *žnio, *mlio i *dio se bili zaista smiješni, pa su dozvoljavali narodu da govori kako osjeća). Ali u nauci ne smije biti ovakve nedosljednosti: ako ste “otkrili” pravilo zbog kojeg je htjeo “nepravilno” i treba ga zamijeniti sa htio, onda to isto treba uraditi i sa sjeo, jeo, žnjeo, i mljeo!

Pogledajte još jedan primjer lingvističke neobrazovanosti i ograničenog razmišljanja naših tradicionalnih jezikosolovaca. Dobro vam je poznato da oni insistiraju da kažemo i pišemo u vezi sa vašim pitanjem, nipošto u vezi vašeg pitanja. Kao stariji ljudi, oni su sami upotrebljavali onu prvu verziju i to je, koliko ja vidim, jedini “naučni” razlog za insistiranje na njoj i za zabranu oblika u vezi vašeg pitanja. Međutim, kada opazi da je nešto ušlo u širu upotrebu, moderni lingvista je svjestan da je došlo do promjene u jeziku, koju je on dužan objasniti, a ne proskribovati. A ovu promjenu je vrlo lako objasniti: u sintagmi o kojoj je riječ, u vezi je poprimilo značenje onih (složenih) prijedloga i izraza koji nagovještavaju temu razgovora i koji svi zahtijevaju da sljedeća imenica bude u genitivu: glede vašeg pitanja, u pogledu vašeg pitanja, povodom vašeg pitanja, što se tiče vašeg pitanja i sl. I najobičnija logika i lingvistička nauka nam govore da sličnost značenja ili funkcije dovode i do formalne sličnosti. I zato se ovo novo u vezi (sa značenjem ‘u pogledu’) počinje sve više upotrebljavati sa imenicom u genitivu, što je potpuno u duhu sa onim što danas znamo o jeziku, a to je, između ostalog, da se jezik često mijenja kako bi postigao što veću simetriju i pravilnost. Kad su u pitanju prijedlozi, dobili smo novo pravilo bez izuzetka: svi prijedlozi i izrazi koji nagovještavaju temu o kojoj želimo nešto reći traže u dopuni imenicu u genitivu. Ako bismo prihvatili propis tradicionalista po kojem valja reći u vezi sa vašim pitanjem, to pravilo bi imalo krupnu iznimku u ovoj sintagmi. Jedan zaista uvjerljiv dokaz valjanosti moderne analize gramatičke promjene u izrazu u vezi sa … jeste činjenica da se sintagma u vezi i dalje redovno upotrebljava u konstrukciji sa sa + imenica u instrumentalu kad zaista znači ‘veza’: Jesi li ti u vezi s njom?, Treba ostati u vezi sa svojom porodicom; sljedeći primjer najbolje pokazuje da je sintagma u vezi + imenica u genitivu dobila novu funkciju jer su u istoj rečenici upotrijebljene obje konstrukcije: U vezi privrednog razvoja, treba istaći da je proizvodnja u vezi sa trgovinom ostvarila vrlo dobre rezultate. Ali, čak i ako ostavimo lingvistiku po strani, moramo se upitati kako su ti tradicionalisti mogli biti tako nepametni da ne postave sebi ovakvo pitanje: zašto narod “griješi” govoreći baš u vezi vašeg pitanja, a ne griješi govoreći *veliki kuća?! Svaka nauka dužna je da objasni, između ostalog, sve pojave u svom domenu (zamislite meteorologa koji ne zna objasniti zašto se oblačno vrijeme mijenja u vedro!), a do objašnjenja dolazimo najbolje ako postavimo prava pitanja.

Još jedan dokaz da su naše gramatike pisali mediokriteti rustično-provincijalnog porijekla leži u činjenici da u višestoljetnoj tradiciji gramatičkog opisa našeg jezika niko od njih nije opazio i zabilježio neka lako vidljiva gramatička pravila u nešem jeziku. Na primjer, mi možemo postaviti pitanje Šta ona sada radi? ali i Šta li ona sada radi? Siguran sam da će svaki čitalac, kao i svaki iole pametan izvorni govornik BCHS-a, vidjeti da u drugom pitanju, sa li iza upitne riječi Šta, govornik istovremeno i pita i izražava svoju radoznalost (nekad sa nagovještajem da je situacija pomalo misteriozna). Vjerovali ili ne, ni jedan „akademik“ to nije opazio prije mene (a sada i prije vas). 

Evo još jednog lako uočljivog pravila, koje je također promaklo čitavoj plejadi naših gramatičara: Dobro je poznato da je jedna od dvije najčešće upotrebe našeg instrumentala da označi društvo s kojim je neko nešto radio; u ovoj upotrebi instrumental ide sa prijedlogom s(a) i zove se socijativ, npr. Šetala je s mužem, Igrali su se sa djecom iz komšiluka. Druga vrlo česta upotreba instrumentala je da se označi sredstvo kojim se obavlja neka radnja; sada instrumental ide bez s, i tu je norma vrlo stroga (pravilno je samo pisati perom, udarati maljem, poslati poštom). Ali u nekim narodnim govorima, naročito u ranije vrijeme, obje ove upotrebe išle su s prijedlogom s(a), pa i danas ima ljudi sa sela koji će reći Ore s traktorom, Piše sa olovkom. To je dobro došlo našim nastavnicima maternjeg jezika da se okome na jadnu djecu i kažu im kako govore „nepravilno“, i kako će postati bolja ljudska bića kad nauče da govore „pravilno“. Međutim, ima nekoliko konteksta u kojima morate upotrijebiti instrumental sa s iako nije u pitanju socijativ, npr. Ona piše naizmjenično sa dva pera, Napali su grad sa (skoro) kompletnom vojskom, skok s motkom, hodati sa štakama, vježbati s loptom. Imenice u instrumentalu u zadnja tri primjera mogle bi označavati sredstvo kojim se obavlja radnja glagola, ali otkud onda ono s koje je „strogo zabranjeno“ kad instrumental ima funkciju sredstva? Ovo je empirijski dokaz da su naše gramatike pisali ne baš jako pametni (polu)seljaci, jer ni u jednoj našoj gramatici nema ni pokušaja da se objasni ovo s. To je tipično za Balkanske „intelektualce“ – kad nešto ne znaju, oni šute, pa su naši jezikoslovci „prešutili“ i ovaj problem. A da su malo bolje mućnuli glavom, vidjeli bi u čemu je „vic“: instrumental sredstva, kao u pisati perom, udarati maljem, funkcioniše kao sintaksička dopuna glagolu, jer dopunjuje njegovo značenje govoreći nam čime se piše i udara, dok glagolima skakati (skok je izveden od skakati), hodati, i vježbati nije potrebna nikakva dopuna, radnje na koje se oni odnose ostvaruju se u potpunosti bez dodatnih informacija, pa sintagma s + instrumental nije dopuna već dodatak; osim toga, sada prijedlog s ima drukčije značenje od onog koje ima u socijativu: on znači (otprilike) ‘uz upotrebu onog što je označeno imenicom u instrumentalu’. 

Krunski dokaz Bosanske gluposti u oblasti jezika je prihvatanje izraza Pored/Kraj telefona umjesto ranijeg Na telefonu. To pravilo je „uveo“ Miodrag Lalović, koji je 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka „harao“ po našoj lingvističkoj sceni. U svojim brojnim knjigama, on je čvrsto stajao na „braniku“ tadašnjeg Srpsko-Hrvatskog jezika, zabranjujući svima prihvatljive riječi i sintagme, a propisujući nakaradne oblike, najčešće po vlastitom ukusu i bez ikakvog lingvističkog ili kakvog drugog obrazloženja. Malo mu je bilo što je unakazio jezik mnogih nedužnih ljudi (uglavnom u Srbiji), pa je lansirao i pravilo po kojem je nepravilno Na telefonu jer to navodno znači da sjedite na telefonu, pa treba govoriti Pored/Kraj telefona. Ovo pravilo je jedan od najvećih šokova mog života: s jedne strane, nevjerovatno je da je neko ko se smatra vodećim „lingvistom“ jedne zemlje mogao biti u isti mah i tolika lingvistička neznalica i tako intelektualno prikraćen da smisli ovakvo jedno pravilo, s druge strane, još je nevjerovatnije da milioni ljudi koji su počeli govoriti Pored telefona nisu imali dovoljno pameti da vide da ovaj izraz jednostavno ne kazuje ono što treba reći u datoj situaciji, jer ako ste pored telefona, to nipošto ne mora značiti da ste i na telefonsksoj vezi. 

Evo kakvo je neznanje elementarnih činjenica o ljudskom jeziku ispoljio Lalević svojim proglašavanjem izraza Na telefonu nepravilnim:

        Po Laleviću, riječ može imati samo jedno značenje; za njega prijedlog na označava uvijek da je nešto fizički na nečem drugom, kao u rečenici Knjiga je na stolu. A evo primjera samo nekih od brojnih „ne-fizičkih“ značenja tog prijedloga: na vezi/liniji, na radiju/televiziji, na kafi/čajanki, na zabavi/sijelu/izletu/teferiču, na sjednici/sastanku, na pauzi, na suncu, na/po mjesecu, na vratima/prozoru, na ušću rijeke, (mjesto) na moru/jezeru/rijeci, na bijelom hljebu, na visini, na molitvi/namazu, na zanatu/fakuletu, na saganake (na mahove) … i, u novije vrijeme, čak i na antibioticima. Dame koje izbjegavaju da kažu na telefonu vjerujući da time govore da sjede na telefonu ne bi trebale govoriti ni na antibioticima – telefon ih i ne bi baš puno nažuljao, ali antibiotici su nekad u špricama sa oštrim iglama, moglo bi doći i do povreda; da bi to izbjegle, ja im predlažem da govore da su Pored antibiotika!

Lalević nije poznavao modernu lingvistiku (sumnjam da je znao da ona postoji). A u okviru moderne lingvistike ustanovljen je pojam defolt (engl. default) funkcije u gramatičkoj analizi jezika. Jedna upotreba tog pojma odnosi se na riječ koja mora biti prisutna u nekoj strukturi iz sintaksičkih razloga. Na primjer, u našem jeziku se mjesto nekog entiteta u nekom prostoru redovno signalizira prijedloškim sinagmama: u kući, na ulici, iza zgrade, ispred stabla, oko kasarne. Prijedlog na se upotrebljava da označi da neko ili nešto počiva na gornjoj površini nečega. Ali, kao što vidite iz primjera datih u prethodnom pasusu, na se upotrebljava i da se označi prisustvo nekoga ili nečega na nečemu što nema jasnu gornju površinu (npr. prozor i vrata) kao i, metaforično, prisustvo u nekom događaju, aktivnosti, ili instituciji. Ipak, sva su ova druga značenja potekla iz funkcije ovog prijedloga da označi mjesto/prisustvo. Najbolji način da se prepozna defolt funkcija neke riječi jeste da se posmatra njeno ponašanje prilikom jezičkih promjena – kad smo dobili Internet, mi smo instinktivno počeli govoriti na Internetu, niko nije ni pomislio da kaže nešto a la u Internetu, kod Interneta, ili, ne daj Bože, pored Interneta! Prema tome, prijedlog na upotrebljava se po defoltu, tj. automatski, da popuni mjesto prijedloga u prijedloškim sintagmama čije značenje se može dovesti u vezi sa osnovnim, mjesnim značenjem prijedlga na.

Pogledajmo sada šta su Bosanci rekli o sebi time što su bez pogovora prihvatili nakaradni izraz Pored telefona:

• Potvrdili su opet da im je moda najvažnija stvar u životu; ova osobina Novih Bosanaca nije samo primitivna nego i opasna, jer se mnoge opasne stvari pihvataju kod nas samo zato što su „u modi“ (droga je najbolji primjer). 
• Potvrdili su da ne misle svojom glavom, tj. da slijepo vjeruju „stručnjacima“ i „autoritetima“ pa prihvataju sva njihova uputstva i savjete, bez obzira na to što ta uputstva mogu voditi u apsurdno i nekad po njih štetno ponašanje; to najbolje potvrđuje i njihovo prihvatanje ekstremnih političkih ideologija, ranije komunizma, a sada fašizma. 
• Pokazali su da nemaju nikakvo obrazovanje u jeziku. Istina, za to su oni sami najmanje krivi, jer naša jezička „nauka“, pa tako i nastava u školi, počiva na postulatima starim 2.000 godina. Nije puno bolja situacija ni u ostalim oblastima – u opštem sunovratu koji preživljavamo, najveću cijenu je platilo obrazovanje.

Ja sam u nekoliko navrata pisao o stupidnom izrazu Pored telefona i  govorio da je taj izraz najbolji dokaz da su Bosanci glupi, ali ništa se nije promijenilo (vrlo, vrlo rijetko neko će reći Na vezi umjesto Pored telefona). Ipak se stiče utisak da je moja ocjena da su Bosanci neobrazovani i glupi primljena kao kompliment, jer se oni i dalje ponosno ponašaju na svoj tradicionalni glupi način.    

Da bismo objasnili opštu pasivnost prema pravopisnim rogobatnostima – kao uostalom prema svim proizvoljnim proglasima naših „stručnjaka“ – treba se sjetiti da je naš mentalitet tipično podanički. Naš čovjek razmišlja ovako: pravopisna pravila su smislili stručnjaci, i ko sam ja da se petljam u njihov posao? Takvo razmišljanje proizlazi donekle i iz našeg obrazovanja – ne možete izaći kritični i kreativni iz škole koja većinom kažnjava kritičnost i kreativnost. A razvijanje kritičnosti i kreativnosti kod učenika i studenata jedan je od najvažnijih ciljeva obrazovanja u naprednim zemljama. Mi smo, pak, u školi samo da dobijemo “ćage” da smo nešto završili, po mogućnosti sa što boljom ocjenom, a ne da nešto naučimo. A to ćage se najlakše dobija povlađivanjem često lažnim autoritetima i slijepim prihvatanjem njihove „nauke“. Ja sam naveo nekoliko primjera koji pokazuju da naši priznati autoriteti u lingvistici nemaju neka od elementarnih znanja iz svoje nauke. Vjerujem da takvih ima i u drugim oblastima, naročito u današnjem vremenu u kojem je manifestna privrženost svojoj “naciji” jedini uslov za napredovanje u svakoj važnoj oblasti društvenog života, pa i u nauci. A mahom nepismenom, posvemašno neukom, i ratom traumatiziranom Bosanskom narodu može se lijepom pričom „prodati“ svaka politika i svaka nauka.

Iako sporo, i u zemljama kontinentalne Evrope dolazi do promjena u gledanju na jezičku normu, prihvataju se oblici koju su u širokoj upotrebi makar bili u srazu sa nekim lingvističkim pravilima za koje tradicionalni jezikoslovci vjeruju da ih treba poštovati. Ali ne kod nas. Još prije pola stoljeća, Mihajlo Stevanović, rođen u zabitom Crnogorskom selu Brdo Stijensko, propisao je da se glagol trebati mora upotrebljavati bezlično u strukturi kao što je Konferencija je trebalo da se održi krajem maja, ne smijete nipošto reći Konferencija je trebala … To užasno pravilo počinje se kršiti u Hrvatskoj i u BiH, ali ne u Srbiji, gdje na TV kanalima, mahom u titlovima stranih filmova, možete pročitati strukture sa trebalo od kojih vam se kosa diže na glavi. Ja sam objavio esej na dva portala (Akuzativ i academia.edu) pod naslovom „Tri Najveće Tragedije u Istoriji Srpskog Naroda“ – prve dvije su poraz na Kosovu i Miloševićev režim, a treća tragedija je bezlično trebalo. Samo po sebi trebalo nije tragično, ali tragičan je nekritički, podanički mentalitet koji prihvata i čak potstiče takvu jezičku rogobatnost. Bilo bi zanimljivo šta bi se desilo kad bi neki nadobudni Balkanski ljekar izjavio da je zdravije hodati natraške nego u pravcu u kojem gledamo. Ja nisam siguran da neki poslušni Balkanci ne bi počeli hodati unazad. A ako bi se našao neko ko bi nadobudnom ljekaru rekao da ljudi masovno padaju hodajući unazad, on bi vjerovatno rekao nešto poput „Ah, pustite taj glupi narod“. Ova imaginarna situacija potpuno je analogna stvarnoj situaciji u domenu normiranja jezika kod nas. Zaista žalosno. Još samo jedna napomena vezana za naš lingvistički „folklor“. Kad neko osporava nečije pravopisno pravilo, ovaj drugi se obično brani govoreći „Pa pravopis je stvar konvencije“. Protumačena u uobičajenom smislu, ova sentenca znači da je sve prihvatljivo ako postoji opšta saglasnost – možemo izbaciti interpunkciju, velika slova, pisati neke riječi rastavljeno bez ikakva razloga, upitnik zamijeiti uskličnikom, i obratno! Ja vjerujem da je tu sentencu neko izrekao u kontekstu u kojem ona donekle stoji (kao što je sam oblik pravopisnih znakova), ali su je u međuvremenu neuki i nemisleći Balkanci proglasili „zakonom“ koji važi u svim prilikama. Ona je postala kliše, a Balkanci većinom formiraju svoj pogled na svijet na osnovu klišea, koji mahom nemaju nikakvu osnovu u stvarnosti. Pravopisni znaci su nastali iz potrebe da se artikuliše neki tekst tako da ga čitalac shvati na način na koji ga je zamislio autor. Oni su integralni dio poruke, bez njih bi poruka bila nepotpuna; ako su tačka, zarez, crtica, i upitnik „konvencija“, onda je konvencija i zakon o saobraćajnim propisima – možete zamisliti šta bi se desilo kad se ne bi vodilo računa o njihovoj funkcionalnosti, kad bi oni bili samo stvar dogovora.